Ispostavlja se da destruktivno načelo uvijek pobjeđuje i Čehovljev junak je, na kraju krajeva, prepušten samom sebi. On ništa nema, on sve mora sam stvoriti. I to je „stvaralaštvo iz ničega“, odnosno mogućnost stvaranja iz ničega predstavlja jedini problem koji može privući i nadahnuti Čehova. Kada u potpunosti ogoli svog junaka, kada mu preostane samo udaranje glavom o zid, Čehov počinje osjećati nešto poput zadovoljstva. U njegovim beživotnim očima raspaljuje se čudna vatra i nije slučajno što se Mihajlovskom ona učinila zlom.
Shodno tome, beznadan čovjek je pravi, jedini Čehovljev junak. Takav čovjek nema apsolutno ništa u životu za raditi, do lupati glavom o kamen. Nije nimalo čudno što je takav čovjek nepodnošljiv ljudima oko njega. On svuda donosi smrt i razaranje. On sam to zna, ali nema snage izbjegavati ljude. On iz sve snage pokušava da se iščupa iz svog strašnog položaja. Najviše ga privlače sviježa, mlada, netaknuta bića: nada se da će uz njihovu pomoć povratiti izgubljeno pravo da živi. Pusta nada! Ispostavlja se da destruktivno načelo uvijek pobjeđuje i Čehovljev junak je, na kraju krajeva, prepušten samom sebi.
On ništa nema, on sve mora sam stvoriti. I to je „stvaralaštvo iz ničega“, odnosno mogućnost stvaranja iz ničega predstavlja jedini problem koji može privući i nadahnuti Čehova. Kada u potpunosti ogoli svog junaka, kada njemu preostane samo da udara glavom o zid, Čehov počinje da osjeća nešto poput zadovoljstva. U njegovim beživotnim očima se raspaljuje čudna vatra i nije slučajno što se Mihajlovskom ona učinila zlom. Stvaralaštvo iz ničega! Ne nadmašuje li taj cilj granice ljudskih snaga, ljudskih prava?! Mihajlovski, očigledno, nije imao dva odgovora na ovo pitanje.
Što se tiče samog Čehova, ako bi njemu postavili ovako oštro formulirano pitanje, vjerojatno ne bi mogao odgovoriti na njega, iako se s njim uvijek susretao ili, bolje reći, zato što se uvijek s njim susretao. Sa sigurnošću možemo reći da se ljudi koji, na ovaj ili onaj način, bez kolebanja odgovaraju na ovo pitanje nikada nisu njemu ni približili, kao što se nisu približili ni drugim takozvanim ključnim ljudskim pitanjima. Kolebanje je neizostavan dio čovjekovog razmišljanja, od koga sudbina traži da rješava kobna pitanja. Kako je drhtala Čehovljeva ruka kada je ispisivao završne redove u svojoj „Dosadnoj priči“. Profesorova učenica, koja je za njega najbliže i najdraže biće, iako i dalje mlada, na ivici života, sa izgubljenim nadama, dolazi kod njega u Harkov da traži savjet.
I među njima se odvija sljedeći razgovor:
„– Nikolaj Stepnovič! – kaže ona, problijedivši i stežući ruke na grudima. – Nikolaj Stepanovič! Ja ne mogu više ovako živjeti! Ne mogu! U ime boga jedinog, recite brže, ovog trena: šta da radim? Govorite, što mi je za činiti?
– Što ti ja mogu reći? – ne mogu shvatiti. – Ništa ja tu ne mogu.
– Pa govorite, molim vas! – nastavlja ona, gubeći dah i dršćući cijelim tijelom. – Kunem vam se da dalje ne mogu ovako živjeti. Nemam snage!
Ona pada na stolicu i počinje gorko plakati. Zabacila je unazad glavu, prekrižila ruke, udara nogama; šešir joj pao sa glave i visi na gumici, kosa se razbarušila.
– Pomozite mi, pomozite! – moli ona.
– Ja ne mogu dalje!
– Ništa ti ne mogu reći, Kaća.
– Pomozite! – jeca ona, hvatajući me za ruku i ljubeći je.
– Pa vi ste moj otac, moj jedini prijatelj. Vi ste mudri, obrazovani, dugo ste živjeli! Bili ste učitelj. Pa recite: šta da radim?
– Pošteno govoreći, Kaća: ne znam.
Ja sam izgubljen, zbunjen, dirnut njenim jecanjem i jedva stojim na nogama.
– Hajmo, Kaća, doručkovati – kažem, usiljeno se osmjehujući. – Dosta si plakala!
I odmah sam dodao potištenim glasom:
– Uskoro ću nestati, Kaća…
– Makar jednu riječ, makar jednu riječ! – plače ona, pružajući ruke k meni…“
Ali profesor nije pronašao u sebi tu riječ. On skreće temu razgovora na vrijeme, Harkov i druge nevažne stvari. Kaća ustaje i ne gledajući u njega pruža mu ruku. „Htio bih te pitati, završava on svoju priču: Znači, na mojoj sahrani nećeš biti? Ali ona me ne gleda ne gleda, njena ruka je hladna, kao tuđa. Ja je šutke ispratim do hodnika. Evo, ona je izašla, ide dugim hodnikom, ne osvrće se. Ona zna da ja gledam za njom i vjerojatno da će se na krivini osvrnuti. Ne, nije se osvrnula. Crna haljina je posljednji put promakla, nestali su koraci. Zbogom, blago!
„Ne znam“ – samo ovim riječima može na Kaćino pitanje odgovoriti pametan, obrazovan čovjek, Nikolaj Stepanovič, koji je dugo živio i sav svoj život radio kao učitelj. Bez obzira na ogromno iskustvo, on ne nalazi nijedan princip, pravilo ili savjet koji bi mogao makar malo olakšati strašnu besmislenost novih uvjeta njegovog i Kaćinog postojanja.
Kaća više ne može ovako živjeti, ali ni on sam ne može više da izlazi na kraj sa svojom odvratnom, poniznom slabošću. Oboje – on star, ona mlada – žarko hoće žele podržati jedno drugo, no nitko od njih ne može osmisliti kako. Na njeno „što da radim“ on odgovara: „Uskoro ću nestati, Kaća“, odnosno pitanjem; na njegovo „uskoro ću nestati“ ona odgovara izbezumljenim plakanjem, lomi ruke i sumanuto ponavlja jedne te iste riječi. Bolje bi bilo da se ništa ne pita, da se ne započinje „duševan“, otvoren razgovor. Ali oni to još nisu uvidjeli.
U njihovom prošlom životu razgovor je donosio olakšanje, intimna priznanja su ih zbližavala. Sada je obratno: poslije takvog susreta ljudi više nisu u stanju podnijeti jedno drugo.
Kaća odlazi od svog profesora, od svog poočima, od svog rođenog oca i druga, svjesna da su se udaljili. Odlazeći, ona se čak nije okrenula prema njemu. Oboje su osjetili da je jedino preostalo da udaraju glavom o zid. U takvom položaju svakome je njegov strah preči i ne može se više maštati o utješnom spajanju duša.
Piše//Autor//Izvor: Iva Slavica Ilić// Lav Šestov// Xxzmagazin
