SLOBODA JE ODGOVORNOST

17. rujna 2021.

SLOBODA JE ODGOVORNOST

Zagreb, HR 15 C

CRNO BIJELI SPEKTAR U KOLORU

Svijet se uistinu ne dijeli isključivo na crni i bijeli. Osim što se dijeli na cijeli spektar boja, raspon između same crne i bijele je cijela lepeza sivih tonova, koja stvari čini znatno drugačijima. Oni koji se u životu čvrsto drže tračnica i sigurne luke, mogućnost sagledavanja sitacija iz više kuteva, na raspon tonova ne gledaju blagonaklono, jer taj spektar narušava njihovu naučenu sliku udobnosti. No, nije li upravo sva čar i ljepota života skrivena u tome da se otkrije put do sigurnosti i stabilnosti?! Konačno, za život je bitnije naučiti ribe loviti.

dr. Špiro Janović // Foto: Darko Tomas / CROPIX

O događanjima u društvu na tu temu, s gledišta stručnjaka, kao i branitelja peko nekoliko pozitivnih i jasnih poruka o pogledu na život i svijet, prije nekoliko subota u jednoj od emisija „Vetarani Mira“, govorio je doc.dr.sc. Špiro Janović, pročelnik Nacionalnog centra za psihotraumatologiju KBC Zagreb, te poručio kao je život lijep i da čak u najvećoj tami ima tračak svjetla i tračak nade za bolju budućnost.

Radikalnost je uvijek obrana od osjećaja ugroženosti. Kada je svijet prema nama opasan i ugrožavajući, u našem doživljaju, koji ne mora biti realan, najlakše se boriti na taj način da stavljamo situacije i osobe u nekakve pretince, odnosno crno-bijeli svijet. Crno-bijeli svijet nam olakšava život, dok nam s druge strane otežava da vidimo cijeli niz prijelaza, cijeli niz stanja koje ne možemo tako lako izdefinirati.

Za nesretnog mladića, koji je s ovim činom postao zločinac, moramo znati da to nije nešto što je rijetkost. Od Zaljevskog rata Amerikanci su imali takvih jedno 140 slučajeva i dosta su ih proučavali. Ono što su doznali, radeći nešto što se zove psihološka utopsija, je da u više od 80% slučajeva primarni uzrok takvih napada nije u naravi bio politički, nego se radilo o nekom osobnom problemu, osobnoj patnji individue.

U više od 35% slučajeva oni su imali neki ozbiljan psihološki problem problem i psihičku bolest. Problem je nekada što takve reakcije budu podržavane i podhranjivane socijalnim mrežama od strane ljudi kojima radikalnost nije strana i kojima su ciljevi destabilizacija i nasilje.

Transgeneracijski prijenos traume je jedna ozbiljna stvar koja je prisutna u našem društvu i ona nije vezana samo za domovinski rat. Mi moramo znati da smo na ovom našem području u zadnjih 100 godina imali tri velika rata. Od kada je svijeta i vijeka je na ovom našem području bilo ratova, zavojevanja, osvajanja. Ta borba za život, borba za identitet, traje već stoljećima. Ugroženo je bilo sve; od života, preko narodnosti, jezika, kulture, običaja…

Slično je bilo i u domovinskom ratu. Kroz to, mi imamo probleme zato što u našoj usmenoj predaji, našim doživljajima o onome o čemu mi razgovaramo za našim svakodnevnim stolom, pričamo o tim negativnim stvarima i pri tome se ta naša trauma nastavlja i jasno se s generacije na generaciju prenosi osjećaj ugroženosti i kada nije realan, i kada nema stvarne opasnosti.

Ako gledate na svijet kao mjesto koje je strašno i ugrožavajuće, vi se protiv tog straha i ugroženosti prirodno borite i to onda stvara radikalizaciju, smetnje u ponašanju te u konačnici dovodi do potencijalno loših ishoda.

Socijalne mreže nam daju privid anonimnosti, privid da možemo raditi što god hoćemo. To nekada može probuditi i najgore u nama, te da u tom nedostatku cenzure ljudi pokažu svoje sirove emocije. Nasilje i agresija su zarazni i ta zaraznos se širi, ali većina ljudi nije takva. Većina ljudi ipak je staložena, većina ljudi razumije kada se dešavaju neke loše stvari, većina ne podržava.

U današnjem društvu prevladava jedna zabluda. A zabluda je da je sve dozvoljeno, da svatko može imati svoje mišljenje, ali kao jednakopravno, kao jednako vrijedno svima drugima, što objektivno nije slučaj. Mi smo u situaciji da eksperti ipak znaju nekad bolje od opće populacije. To nije vezano samo uz ovaj slučaj, sudstvo, politiku, već uz cijeli niz struka.

Konkretno u mojoj struci danas svatko misli da može biti liječnik, da može imati svoje mišljenje o epidemiji, virusu, cijepljenju, operaciji, operaciji mozga. U realitetu, to na žalost nije istina.

Mladost uvijek sa sobom donosi jednu prividnu radikalnost u stavovima i jedno buntovništvo i ono ne mora biti samo sebi svrha. Ono što moramo znati da ti mladi ipak uče od nas malo starijih i to je poziv za nas branitelje – navodi dr. Janović i dodaje kako je 1990./’91. godine u rat Hrvatska poslala ono najbolje što je imala; cijet svoga društva, najače, najbrže, najpametnije. Mi smo i dalje ti isti ljudi, te trebamo svojim primjerom pokazati tim mladima. Mi smo branitelji, ali cilj naš više nije braniti, nego graditi, na način da se ne uništava, nego da se stvara nešto novo.

A to jedino možemo učiniti dobrotom. Da se okrenemo jedni drugima i pomognemo jedni drugima. Kada se prisjećamo rata, da se prisjetimo dobrih stvari; sjetiti se pobjede, uspjeha, zajedništva. Zajedništvo je vrlo bitno u ovome trenutku koji je na prvi pogled pun podjela. To je poruka. Danas je lijepi dan!

Treba poslati poruku da je svijet lijep, da je budućnost dobra. Prvi puta mi imamo svoju državu i prvi puta ta država nije neprijatelj, nego je onakva kakvu ju mi izgradimo ulažući u nju svoje emocije, svoje znanje, svoju duhovnost. Kako ju sagradimo, takva će nam biti, ali je naša i nije neprijatelj.

Mi moramo učiti našu djecu kako da izgrade život, da problemi nisu nesavladivi i nepremostivi. Postoje neki koji se možda ne mogu riješiti na način kako bi nama u ovom momentu izgledalo kao odgovarajuće. Problemi se uvijek mogu premostiti, ako ništa drugo, a za to je potrebna prilagodba. Mi trebamo naučiti kako se prilagoditi na novi život, na novu stvarnost.

Ono što ne želimo je osjećati se obespravljeno, okruženi nepravdom, ne želimo biti žrtve, jer nas onda tako i drugi počinju tretirati. Želimo se osjećati kao pobjednici, što u osnovi i jesmo. Teška su vremena, ali se moramo prilagoditi i kada se prilagodimo, onda ćemo bez sumnje pobijediti.

Nikada u povijesti nama na ovim prostorima nije bilo bolje. Naravno da može biti i još puno bolje od toga, ali za to se moramo svi potruditi, na tome moramo svi raditi. Raditi na način da izbacimo negativno, da pokušamo potisnuti te negativne emocije, da pođemo od sebe, pa je u tom vidu dr. Janović parafrazirao Mahatma Gandhija; ‘Budi dio promjene koju želiš vidjeti.’ Ako želimo bolji život i bolju Hrvatsku, pođimo od sebe, postanimo mi bolji. Bolji prema sebi, bolji prema drugima i u konačnici bolji prema državi.

Život je lijep, poručio je doktor Janović za sam kraj.

Piše: Iva Slavica Ilić // Iz emisije: Veterani mira

Prijašnja objava

LEPOGLAVA – KOLIJEVKA ZNANOSTI, UMJETNOSTI, KULTURE I ŠKOLSTVA

Slijedeća objava

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA HIMNA RAVNICE I NEBA

Možda će Vas interesirati i ovo:

SVIJET JE LOPTA ŠARENA

Carl Gustav Jung sjenu prepoznaje kao dio života s kojim se svaki čovjek mora suočiti. Sjena predstavlja tamnu stranu čovjeka. Ono što je tamno, mračno i zlo u čovjeku. Čovjek koji niječe vlastitu sjenu, smatra […]

TREBA LI POISTOVJEĆIVATI PSIHOLOGIJU I DUHOVNOST?

Na raznim duhovnim portalima se sve više psihologija gura pod duhovnost i poistovjećuje sa duhovnosti. Naravno, to kod ljudi rezultira određenom dozom zbunjenosti. U ovom dijelu treba dobro razmisliti što je što i svakako razlikovati […]