Školski udžbenik važna je knjiga u životu jednoga naroda, pritom, možda profesionalno pristrano, to vrijedi posebno za udžbenik povijesti. On je, po mojem mišljenju, puno važniji od studija i monografija koje napišemo, jer udžbenik mora proučiti svaki učenik. No, valja istaknuti kako bi udžbenik trebao biti koncentrat svega do čega su znanstvena istraživanja došla. Ako tome nije tako, ako autor udžbenika ne koristi znanstvenu literaturu i postignuća, udžbenik je samo skup praznih osobnih dojmova bez vrijednosti i kompendij ideologije. Zato svaki pravi udžbenik mora imati i popis znanstvene literature na temelju koje je napisan. Taj dobri običaj, koji je kod pisaca udžbenika 19. i dijelom 20. stoljeća bio uobičajen, kod nas se sasvim izgubio.
U ovom prilogu analizirao sam udžbenike za 8. razred osnovne škole i 4. razred gimnazije, koji su sada u upotrebi u našim školama i istražio što se i kako u njima piše o dr. Franji Tuđmanu. Djelomično sam napravio komparaciju kako su pojedini autori pisali u ranijim svojim udžbenicima. Pri tome se nije mogao izbjeći i prikaz Domovinskog rata općenito.
U kratkim biografijama koje donosi većina udžbenika (Alfa, Meridijani, ŠK, Profil), navodi se da je on prvi hrvatski predsjednik; da je sudionik antifašističkog pokreta 1941. – 1945. (Alfa, Profil, ŠK, Meridijani; Alfa 4 r. Meridijani 4. r.), da je od kraja rata do 1961. bio u Beogradu na različitim dužnostima u Ministarstvu obrane i Generalštabu, general JNA (Alfa, Profil, ŠK, Alfa 4. r., Meridijani 4. r), osnivač i direktor IHRPH 1961. (Alfa, Profil, Meridijani 4r. Alfa 4 r). Samo se u jednom udžbeniku ističu znanstveni razlozi njegovih progona: da se zalagao za istinu o doprinosu Hrvatske u antifašističkom pokretu i protivio se stigmatizaciji hrvatskog naroda zbog uloge NDH u Drugom svjetskom ratu.
Isto tako se ističe kako je upozoravao „da preuveličavanje jasenovačkih i drugih ratnih žrtava produbljuje međunacionalne mržnje“ (S. Bekavac, M. Jareb, Alfa 8. r. str. 188.). Sasvim je prihvatljiva ocjena autora: „Zbog takvih je shvaćanja izbačen iz Komunističke partije i prisilno umirovljen u 45. godini života.“ Dakle, zalaganje za povijesnu istinu o doprinosu Hrvatske u antifašističkom pokretu i prije svega o jasenovačkim žrtvama izravno je pridonijelo njegovom progonu i zatvaranju, što većina autora nije povezala.
Neki spominju da je „zbog svojih političkih uvjerenja“ (ŠK 8. r, str. 230) bio zatvaran. U udžbeniku za 8. r. Osnovne škole čija je autorica Snježana Koren o ovome stoji da je Franjo Tuđman u 60-im godinama postao disident „te je u dva navrata bio osuđen na zatvorske kazne zbog svojih političkih stajališta“ (Profil, Zagreb 2008., str. 217). Budući da nije djeci objasnila pravi karakter totalitarnoga komunističkog sustava, ova konstatacija o zatvorskim kaznama „zbog svojih političkih stajališta“ – nije točna – odnosno pokazuje nerazumijevanje bitnog.
O doprinosu dr. Franje Tuđmana sveukupnom oslobađanju Hrvatske, autori različito prosuđuju. M. Jareb u udžbeniku za 8. r. Osnovne škole ističe: „Uz hrvatske branitelje pripadaju mu velike zasluge za stvaranje samostalne i suverene Republike Hrvatske.“ (Alfa, str. 188). Dok u udžbeniku ŠK autor je ulogu dr. Tuđmana opisao ovim riječima: „Među Tuđmanova najveća postignuća ubraja se ostvarenje samostalnosti Republike Hrvatske pod njegovim vodstvom te uspostava suvereniteta nad cjelokupnim hrvatskim područjem.“ (ŠK, str. 230). No, ovu odmjerenu, korektnu ocjenu autor je zasjenio ističući sljedeće: „Veliki udarac vlastitoj popularnosti u Hrvatskoj, posebno među mladima, zadao je inzistirajući da se zagrebački klub za koji je navijao zove Croatia, a ne Dinamo kako su željeli navijači“ (str. 130). Smatram kkao je taj podatak apsolutno je nevažan za jedan školski udžbenik.
Autorica „Profilovog“ udžbenika za 8. r. Osnovne škole ulogu dr. Tuđmana ocjenjuje ovako: „U njegovo doba ostvarena je samostalna hrvatska država i pobjeda u ratu“ (str. 217). Vidi li se iz ovoga koji je doprinos Franje Tuđmana stvaranju samostalne države i pobjede u ratu? Ne vidi. Naime, i u njezino i u moje doba ostvarena je „samostalna hrvatska država i pobjeda u ratu“ kao i, kako ona navodi, u „Tuđmanovo doba“, pa ipak priznat će da postoji razlika. Ovakvom konstatacijom autorica je pokazala zapravo svoj politički stav, želeći kod djece umanjiti doprinos dr. Franje Tuđmana u ovom ključnom razdoblju najnovije hrvatske povijesti na najmanju moguću mjeru.
To se vidi i u sljedećoj konstataciji. Pobjede u ratu pridonijele su Tuđmanovoj popularnosti, ali „istodobno je kod mnogih građana autoritarni način upravljanja državom izazivao nezadovoljstvo“ (Udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole, Profil, Zagreb 2014, str. 279). Voljeli bismo vidjeti na temelju koje literature svoje ili drugih autora je to zaključila i rekla djeci, koja to moraju znati o dr. Franji Tuđmanu kao prvom hrvatskom predsjedniku. Tako ispada da podatak, da je Tuđman vladao kao autoritarni vladar, je osobni politički stav autorice udžbenika
Ako većina autora hrvatskih udžbenika za Mustafu Kemala Atatürka kaže da je „utemeljitelj moderne Turske“, mislim da se ne bi o istinu ogriješio onaj autor koji bi u hrvatskom udžbeniku za povijest napisao da je dr. Franjo Tuđman tvorac suverene, demokratske hrvatske države.
Valja skrenuti pozornost na jednu činjenicu. Snježana Koren je kao udžbenik, odnosno dijelove koji se odnose na Domovinski rat, uzela od Ministarstva odbačeni, nešto malo preformulirani „Dodatak udžbenicma za najnoviju povijest“. Većina udžbenika ima najmanje dva, a oni najkvalitetniji, i po više recenzenata. Ovaj ima jednoga: suautora „Dodatka“, dr. Tvrtka Jakovinu. Taj udžbenik odlikuje svjesnim manipulacijama i izigravanjem odredbi koje postavlja Ministarstvo. Jedna od njih je i upotreba ključnih pojmova, a jedan od njih je i velikosrpska politika. Autorica ga samo spominje na početku među „ključnim pojmovima“, a u tekstu ga ne spominje i naravno ne objašnjava.
Potraga za kakvim takvim razlozima kojima bi izjednačila krivnju za rat 1991. – 1995., da se opravda pobuna Srba protiv hrvatske države i agresija na Hrvatsku s ciljem stvaranja velike Srbije, ni jedan ni drugi pojam se u udžbeniku ne koriste, dovela je autoricu u njenom ranijem udžbeniku do smiješnog povezivanja i izjednačavanja stoljetnih velikosrpskih projekata s pojedinim slučajevima netolerancije prema nekim Srbima koji su otpušteni s posla 90-ih godina. Ona doslovce kaže: „Porastu međunacionalnog nepovjerenja pridonosili su zahtjevi radikalnih četničkih skupina iz Srbije za zapadnim granicama na liniji Virovitica – Karlobag – Karlovac te slučajevi otpuštanja Srba s posla.“ (str. 219).
Ovakvo izjednačavanje jednoga transvremenskog procesa u kome se stvaraju projekti, s trenutnim prolaznim događajem, pokazuje da autorica ništa ne zna o velikosrpskim projektima razvijanim gotovo dva stoljeća, ali i njenu namjeru da pošto poto izjednači krivnju za rat. To svoje neznanje ona gordo naziva „multiperspektivnom metodom“. U novom udžbeniku ona je istu misao izrazila na nešto suptilniji način: „Miloševićev režim sve je više dovodio u pitanje republičke granice, tražeći stvaranje srpske države koja bi obuhvatila većinu Srba. Radikalne srpske skupine zahtijevale su zapadne srpske granice na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, čime su prizivale nekadašnje četničke programe. Porastu međusobnog nepovjerenja pridonosili su srpski mediji koji su među hrvatskim Srbima poticali strah podsjećanjem na događaje u Drugom svjetskom ratu. Tome su pridonosile izjave pojedinih hrvatskih političara u kojim se izražavala netrpeljivost prema Srbima, kao i slučajevi otpuštanja Srba s posla i izbacivanja iz stanova.“ (str. 281)
Slično je postupio i Krešimir Erdelja u svom udžbeniku za 8. r. osnovne škole u izdanju Školske knjige. U udžbeniku je autor napisao kako su beogradski mediji prikazivali snimke ustaških zločina „plašeći ljude novim progonima“, pa nastavlja: „Uspješnosti ove propagande neodmjerenim su izjavama pridonijeli i neki hrvatski političari, te je u područjima Hrvatske naseljenim srpskim stanovništvom prevladalo antihrvatsko raspoloženje, upravo prema željama Beograda.“ (Erdelja, str. 233). Autor ovdje ne spominje izravno dr. Franju Tuđmana, ali se očito na njega misli. No, ovakvim povezivanjem i izjednačavanjem političkih projekata i procesa dugoga trajanja koji imaju stoljetni kontinuitet, s ovom ili onom izgovorenom riječju, i k tome izvađenom iz konteksta, služi za primjer kako su se autori i Profilovog udžbenika i udžbenika u izdanju Školske knjige samo trudili naći bilo što čime bi mogli izjednačiti krivicu za rat. Taj su zadatak očito autori sebi unaprijed postavili.
Snježana Koren ponavlja i u ovom udžbeniku istu optužbu kao i u Dodatku, naime da je Oluja zločinačka akcija. To izražava dvjema slikama: prva je „Doček hrvatskih vojnika nakon operacije ‘Oluja’ u Zagrebu“ izraženo slavljem, i drugom slikom „Srpsko stanovništvo nakon Oluje napušta Hrvatsku“. Obje ove slike povezuje pitanjem đacima: „Što ti ove dvije fotografije govore o različitim iskustvima ljudi u ratu?“ (str. 291.) Ovo je nedopustivo relativiziranje istine, agresije, bitnog karaktera rata. Naravno, nije zaboravila reći nakon završetka Oluje: „No, sljedećih mjeseci dogodila su se ubojstva nekoliko stotina srpskih civila, te pljačka i palež napuštene srpske imovine.“ (str. 291-292.), kao i sprječavanje srpskih izbjeglica da se vrate. Ali je zaboravila reći da je na okupiranom području ubijeno više stotina civila nesrpskog stanovništva.
Kritika Tuđmana
Iako izravno ne spominju ime predsjednika Tuđmana, svi autori donose niz negativnih pojava vezanih za vrijeme njegovog vodstva države: privatizacija koja se nastavila i za vrijeme rata, nezakonito privatizirano više od 1000 gospodarskih subjekata, koje su novi vlasnici uništili, a radnike otpustili te poduzeća pretvorili samo u unosnu nekretninu koju su prvom prilikom prodali i na njoj zaradili. To je dovelo do velike nezaposlenosti i izazvalo opću krizu.
Dio medija i udruga iznosile su optužbe o nedostatku demokracije i nedovoljnom poštovanju ljudskih prava, što je dovelo do djelomične izolacije od strane međunarodne zajednice, no, nigdje se ne navodi da je ta međunarodna zajednica htjela sačuvati, a poslije i obnoviti bivšu Republiku. Naravno s ovim bi se stavovima o „nedostatku ljudskih prava“ moglo polemizirati, pa ćemo to staviti za neku drugu i prikladniju naslovnu temu.
Autor/Foto: Mato Artuković / Tudjman.hr
