SLOBODA JE ODGOVORNOST

24/09/2022

SLOBODA JE ODGOVORNOST

INFORMACIJSKI REALIZAM

U svojoj knjizi Our Mathematical Universe iz 2014., fizičar Max Tegmark hrabro tvrdi da su “protoni, atomi, molekule, stanice i zvijezde” suvišna “prtljaga”. Navodno je stvaran samo matematički aparat koji se koristi za opisivanje ponašanja materije, a ne sama materija. Za Tegmarka, svemir je “skup apstraktnih entiteta s odnosima između njih”, koji se “mogu opisati na način neovisan o prtljagi” – tj. bez materije. On postojanje pripisuje isključivo opisima, dok neskladno poriče upravo ono što je uopće opisano. Materija je ukinuta i samo se informacija smatra u konačnici stvarnom.

Ovaj apstraktni pojam, nazvan informacijski realizam, filozofskog je karaktera, ali je povezan s fizikom od samog početka. Najpoznatije je da je informacijski realizam popularna filozofska podloga za digitalnu fiziku. Motivaciju za ovo udruženje nije teško dokučiti.

Doista, prema grčkim atomistima, ako bismo nastavili dijeliti stvari na sve manje komadiće, na kraju bi ostale čvrste, nedjeljive čestice zvane atomi, zamišljene da su toliko konkretne da imaju čak i posebne oblike. Ipak, kako je naše razumijevanje fizike napredovalo, shvatili smo da se sami atomi mogu dalje podijeliti na manje dijelove, a oni na još manje, i tako dalje, sve dok ono što je preostalo ne izgubi oblik i čvrstoću. Na dnu lanca fizičke redukcije nalaze se samo neuhvatljivi, fantazmalni entiteti koje označavamo kao “energija” i “polja” – apstraktni konceptualni alati za opisivanje prirode, koji sami sebi, čini se, nemaju nikakvu stvarnu, konkretnu bit.

Nekim fizičarima to ukazuje da je ono što nazivamo “materija”, sa svojom čvrstoćom i konkretnošću – iluzija; da je stvarno stvaran samo matematički aparat koji osmišljavaju u svojim teorijama, a ne percipirani svijet za koji je aparat uopće stvoren da ga opiše. S njihove točke gledišta, takav kontraintuitivan zaključak je implikacija teorije, a ne upadljivo narcisoidna i samoporažavajuća tvrdnja.

Prema informacijskim realistima, materija nastaje obradom informacija, a ne obrnuto. Čak je i um – psiha, duša – navodno derivat čisto apstraktne manipulacije informacijama. Ali u takvom slučaju, što točno znači riječ “informacija”, budući da nema fizičkog ili mentalnog supstrata koji bi to uzemljio?

Vidite, jedno je reći jezikom da je informacija primarna i da stoga može postojati neovisno o umu i materiji. Ali sasvim je druga stvar eksplicitno i koherentno zamisliti što – ako išta – to može značiti. Analogno, moguće je napisati — kao što je to učinio Lewis Carroll — da smiješak Cheshire mačke ostaje i nakon što mačka nestane, ali je sasvim druga stvar eksplicitno i koherentno shvatiti što to znači.

Naše intuitivno razumijevanje koncepta informacije – kako ga je uvjerljivo uhvatio Claude Shannon 1948. – jest da je to samo mjera broja mogućih stanja neovisno postojećeg sustava. Kao takva, informacija je svojstvo temeljnog supstrata povezanog s mogućim konfiguracijama supstrata, a ne entitet za sebe.

Pretpostavlja se da su ozbiljni zagovornici informacijskog realizma itekako svjesni ove linije kritike. Kako onda pomire svoj stav s tim? Odlomak Luciana Floridija može dati trag. U odjeljku pod naslovom “Priroda informacija” on navodi:

“Informacija je na glasu polimorfna pojava i polisemantički koncept pa se, kao explicandum, može povezati s nekoliko objašnjenja, ovisno o usvojenoj razini apstrakcije i skupu zahtjeva i želja koji usmjeravaju teoriju… Informacija ostaje nedostižna koncept.“

Takva nejasna dvosmislenost daje informacijskom realizmu konceptualnu fluidnost koja ga čini nepogrešivim. Naposljetku, ako je izbor primitivnog određen “neuhvatljivim konceptom”, kako se može definitivno utvrditi da je to pogrešno? Dopuštajući mogućnost da informacija može biti “mreža logički međusobno ovisnih, ali međusobno nesvodljivih koncepata”, čini se da Floridi sugerira čak i da je takva nedokučivost inherentna i nerazrješiva.

Dok se nedorečenost može obraniti u odnosu na prirodne entitete koji su zamislivo izvan ljudske sposobnosti da ih shvati, teško ju je opravdati kada je u pitanju ljudski koncept, kao što je informacija. Izmislili smo koncept, tako da ili jasno preciziramo što pod njim podrazumijevamo ili je naša konceptualizacija previše nejasna da bi bila smislena. U potonjem slučaju, doslovno nema smisla pripisivati ​​primarno postojanje informacijama.

Neodrživost informacijskog realizma, međutim, ne briše problem koji ga je na početku motivirao: spoznaju da, u osnovi, ono što nazivamo “materija” postaje čista apstrakcija, fantazam. Kako osjetilna konkretnost i čvrstoća percipiranog svijeta može ispariti iz postojanja kada pomno promatramo materiju?

Da bismo razumjeli ovu zagonetku, ne trebaju nam igre riječima informacijskog realizma. Umjesto toga, moramo se držati onoga što nam je najneposrednije: čvrstoća i konkretnost su kvalitete našeg iskustva. Svijet koji fizika mjeri, modelira i u konačnici predviđa svijet je percepcija, kategorija mentacije. Fantazme i apstrakcije se nalaze samo u našim opisima ponašanja tog svijeta, a ne u samom svijetu.

Ono što se gubimo i zbunimo je u zamišljanju da je ono što opisujemo ne-mentalna stvarnost koja leži u osnovi naših percepcija, za razliku od samih percepcija. Zatim pokušavamo pronaći čvrstoću i konkretnost percipiranog svijeta u toj pretpostavljenoj temeljnoj stvarnosti. Međutim, ne-mentalni svijet je neizbježno apstraktan. A budući da su čvrstoća i konkretnost osjećajne kvalitete iskustva — što drugo? — ne možemo ih tamo pronaći. Problem s kojim se susrećemo stoga je samo artefakt misli, nešto što dočaravamo iz zraka zbog naših teorijskih navika i predrasuda.

Tegmark je u pravu kada smatra da je materija – definirana kao nešto izvan i neovisno o umu – nepotrebna prtljaga. Ali implikacija ovog finog i doista hrabrog zaključka je da je svemir mentalna konstrukcija prikazana na ekranu percepcije. Tegmarkov “matematički univerzum” inherentno je mentalni, jer gdje matematika – brojevi, skupovi, jednadžbe – postoji ako ne u mentalitetu?

Kao što sam opširno razradio u svojoj novoj knjizi, Ideja svijeta , ništa od toga ne podrazumijeva solipsizam. Mentalni svemir postoji u umu, ali ne samo u vašem osobnom umu. Umjesto toga, to je transpersonalno polje mentacije koje nam se predstavlja kao tjelesnost – sa svojom konkretnošću, čvrstoćom i određenošću – nakon što naši osobni mentalni procesi stupe u interakciju s njim kroz promatranje. Ovaj mentalni svemir je ono do čega nas vodi fizika, a ne igre riječi informacijskog realizma „mahanja rukama“.

Izvor: BlogsScientificamerican // Bernardo Kastrup

Prijašnja objava

PRIOPĆENJE SA ZATVORENOG DIJELA 96. SJEDNICE VLADE RH

Slijedeća objava

ODLIKOVANI DOBITNICI DRŽAVNE NAGRADE „FAUST VRANČIĆ“ I NAGRADE HRVATSKE ZAJEDNICE TEHNIČKE KULTRE

Možda će Vas interesirati i ovo:

IZVANZEMALJSKA UMJETNA INTELIGENCIJA

Postoji li inteligentni život negdje drugdje u svemiru? To je pitanje o kojem se raspravlja stoljećima, ako ne i tisućljećima godina. Ali tek nedavno smo imali stvarnu priliku saznati, preko inicijativa kao što je Seti (Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom) koji koriste […]

UPOZNAJTE INTROVERTE U PAR KORAKA

Iako se čini da introvertima nedostaju društvene vještine ili da su asocijalni, nijedno nije točno. Introverti su često pogrešno shvaćeni što za njih može biti prilično neugodno. Ali, možda niste ni svjesni da im stanete na […]