Čudo da ljudi često izgovaraju rečenicu fizičara Richarda Feynmana da “nitko ne razumije kvantnu mehaniku”. S kvantnom teorijom razvili smo iznimno uspješan opis funkcioniranja temeljne stvarnosti. To također predstavlja potpuni napad na našu intuiciju o tome kako bi stvarnost trebala funkcionirati.
“To nam se samo čini čudnim jer je naše neposredno svakodnevno iskustvo svijeta vrlo ograničeno”, kaže Sean Carroll s Kalifornijskog instituta za tehnologiju. Klasična fizika s intuitivnim osjećajem uvelike je posvećena opisivanju makroskopskih objekata – stvari koje vidimo i osjećamo izravno u svijetu oko nas. “Ne bi trebalo biti iznenađujuće da se to pokvari kada ga gurnemo u domene koje nikada ne doživljavamo izravno”, kaže Carroll.
Također, postoji velika razlika između termina čudnog. “Ako kvantna mehanika funkcionira, to ne može biti čudno – tako funkcionira priroda,” kaže Carroll. Naposljetku, možete reći nešto slično i o drugim područjima fizike, kao što je teorija relativnosti Alberta Einsteina o iskrivljavanju prostora i vremena. Njihovi učinci istinski djeluju samo pri brzini blizu svjetlosti ili u ogromnim gravitacijskim poljima kakve nikad ne doživljavamo, pa nam se njihova slika svijeta čini stranom.
Uza sve to, čini se da u kvantnoj teoriji postoji nešto neobično. Uzmimo način na koji nam matematička teorija dopušta samo da znamo prosječnu vjerojatnost onoga što ćemo pronaći kada izmjerimo svojstva kvantnog objekta više puta, bez da znamo ishod bilo kojeg mjerenja. Ovaj “problem mjerenja” postavlja pitanje što kvantna stvarnost radi prije nego što je izmjerimo i izvor je zloglasnog misaonog eksperimenta Erwina Schrödingera „o mačkama koje su i mrtve i žive“ dok ne utvrdimo stvarno stanje. Pokušaj da se odgovori na njega vodi fizičare niz sve vrste čudnih zaobilaznica, od sugeriranja postojanja stalno granajućih paralelnih kvantnih svjetova do sugeriranja aktivne uloge svijesti u izgradnji stvarnosti.
Možda se ne bismo trebali toliko brinuti o neobičnosti kvantne teorije, kaže Nicolas Gisin sa Sveučilišta u Ženevi u Švicarskoj. Teorija radi za ono što bi trebala učiniti, a to je predviđanje subatomskog svijeta. Ne znamo u kojoj mjeri se može ili treba primijeniti na makroskopske objekte. “Siguran sam da kvantna teorija nije konačna teorija i nema razloga vjerovati da se primjenjuje na cijeli svijet”, kaže Gisin. Trebali bismo očekivati da će biti „čudno“, barem u onoj mjeri u kojoj jest.
Drugi misle da je temeljna nejasnoća izložena problemu mjerenja i drugim aspektima kvantne čudnosti kao što je zapetljanost, u kojoj vidimo korelacije koje se ne mogu objasniti klasičnom fizikom između mjerenja na objektima koji su previše udaljeni jedan od drugog da bi bilo kakav utjecaj na njega mogao proći između njih. Je li kvantna teorija svijeta u tome kakav objektivno postoji ili u tome kako mi s njime komuniciramo?
“Dio problema je što je trenutno kvantna mehanika oboje”, kaže Emily Adlam sa Sveučilišta Western Ontario, Kanada. Čini se da se neki dijelovi matematike odnose na objektivne fizičke procese, a drugi na naše subjektivne zaključke o njima. “Kakva god bila temeljna stvarnost, ona je pomiješana s inferencijalnim dijelovima teorije na tako složen način da je teško razdvojiti to dvoje,” kaže Adlam. Prema riječima fizičara Edwina Thompsona Jaynesa, kvantna teorija je “zalogaj koji nitko ne zna kako dešifrirati”.
Čak i ako smislimo kako ga razmrsiti, ipak će nam ostati zagonetno slovo. Općenito, Adlam se slaže s Carrollom da je problem u nama. “Kakva god se ta temeljna stvarnost pokazala, gotovo je sigurno ‘čudna’ u odnosu na naše klasično iskustvo”, kaže ona.
Izvor: ScientiStstudy // Fizika
