Josip Juraj Strossmayer preminuo 1905. g. na današnji dan u Đakovu. Rodio se u Osijeku 4. veljače 1815. Bio je hrvatski biskup, teolog, političar, kulturni djelatnik, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija te pisac.
Još za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkog sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na Bečkom sveučilištu.
Na prijedlog bana Josipa Jelačića imenovan je 18. studenoga 1849. đakovačkim biskupom. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima: “sve za vjeru i za domovinu” i tom je vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran čitava života. J.J. Strossmayer je kao biskup naslijedio golema imanja đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju.
Najveću i najizrazitiju mecenatsku aktivnost Strossmayer je razvio u vrijeme najžešćih političkih borba u Hrvatskoj. To je bilo razdoblje između 1860. i 1873. godine. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. o liberalizaciji društvenoga života imenovan je u Carevinsko vijeće, gdje traži samostalnost Hrvatske i ujedinjenje svih njezinih dijelova.
Ističe se na Vatikanskom koncilu, 1869. – 1870., gradi katedralu u Ðakovu, zgradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 1877. – 1880., daruje Akademiji zbirku slika starih majstora, koja postaje temeljem Strossmayerove galerije 1884. g., pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike. Materijalno je pomagao i tiskanju raznih znanstvenih djela u akademijinim izdanjima.
Zalaže se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa potičući narodni duh riječima: “Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti.” U političkom se pogledu zauzimao za sjedinjenje hrvatskih zemalja, za građanske slobode i za prava hrvatskoga jezika. Na kulturnom planu zauzimao se za to da hrvatski narod ide u korak s ostalim kulturno razvijenim narodima Europe. Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika najveće su kulturne dragocjenosti hrvatskoga naroda.
Zalaganjem za to da se Mariju Jurić Zagorku 1860. primi u uredništvo Obzora, nasuprot protivljenju uredništva, pokazao se i kao pionirom borbe za ženska prava. Marija Jurić primljena je kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.
J.J. Strossmayer, u suočavanju sa aktualnim težnjama 19. stoljeća za germanizacijom i mađarizacijom slavenskih naroda na području Austrije i Ugarske, vidio izlaz u idejama panslavizma i austroslavizma. Iz takvih promišljanja iznjedrilo se i ime današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja se 1866. godine kada ju je Strossmayer osnivao zvala “Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti”.
Nakon što se tijekom narednih desetljeća Strossmayer imao priliku podrobnije upoznati s političkim težnjama tadašnje srpske politike, on prepoznaje da od nje prijeti slična prijetnja kakva je dolazila i od drugih nacionalističkih politika koji su u ono doba htjele Hrvatsku i hrvatstvo posve dokinuti, te taj teritorij i stanovništvo pripojiti svojim nacionalnim područjima.
Za svoju domovinu, Crkvu i biskupiju Strossmayer je učinio zaista mnogo. Unatoč čestim razočaranjima, jer mnogi su sprečavali njegov rad, nije odustajao. Bio je doista znak protivljenja, često neshvaćen u svom vremenu, a u kasnijim razdobljima jednostrano prikazivan izvan konteksta i u dnevnopolitičke svrhe svih vlada i država koje su se na ovim prostorima izmijenile tijekom 20. stoljeća.
Rodio se prerano. Vrijeme za oživotvorenje nekih njegovih ideja došlo je tek stotinjak godina kasnije s II. vatikanskim saborom koji je, prema nekima, bio najbolja Strossmayerova rehabilitacija. O Strossmayerovoj širini i veličini naš pjesnik Antun Gustav Matoš je napisao: «Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, ‘Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika’…».
Piše: Danko Kočiš
