Grčka božica duše Psiha rođena je kao obična smrtnica, a udala se za Erosa, Boga ljubavi. Tko zna zašto je talijanski astronom de Gasparis baš po njoj imao potrebu nazvati objekt kojeg je na noćnom nebu opazio 1852. godine između Marsa i Jupitera, u orbiti oko Sunca. Bilo mu je to već peto po redu takvo otkriće, a za svoga života u Napulju otkrio je ukupno devet sličnih objekata. To su kronološkim redom: 10 Hygiea, 11 Parthenope, 13 Egeria, 15 Eunomia, 16 Psyche (Psiha), 20 Massalia, 24 Themis, 63 Ausonia, i 83 Beatrix. Brojevi ispred imena označavali su kronologiju otkrića, tj. redni broj asteroida, kako su se nazivali ti još tada neistraženi objekti. Koje li koincidencije, de Gasparisu i Giuseppini Russo rodilo se devetero djece.
A još krajem 18. stoljeća izračunali su astronomi da bi u Sunčevu sustavu trebao postojati još jedan planet, negdje između Marsa i Jupitera. I zaista, 1801. Piazzi iz Palerma prvi opaža objekt dijametra 946 km na predviđenom mjestu. Nazvan je Ceres. Pallas je otkriven 1802. g., Junona 1804. g., a Vesta 1807. g. I tako redom još nekoliko asteroida sve do 1849. g. kad je de Gasparis otkrio prvo Hygieu, a nekoliko godina kasnije i Psihu. Interesantno, od svih većih asteroida, jedino se Vesta može razaznati prostim okom, bez teleskopa.
Prema nekim izvorima, ime asteroid predložio je engleski astronom Herschel na sastanku Kraljevskog astronomskog društva 1802. godine, iako se ime spominje i nekih tridesetak godina ranije. Prema njemu, to je bio najmanje loš izbor od svih prijedloga za ime koji su postojali. Naime, kategorički je tvrdio da asteroidi nisu planeti ili kometi i protivio se imenima koja su sadržavala riječ planet, tj. na bilo koji način sugerirala vezu s njima. S druge strane, iz teleskopa su izgledali više kao udaljene zvijezde slabašnog sjaja, i to je vjerojatno presudilo (iako nije bilo sumnje da se radi o objektima unutar Sunčeva sustava).
No bez obzira na inzistiranje Herschela, sve do polovice 19. stoljeća knjige su spominjale 11 planeta: Merkur, Veneru, Zemlju, Mars, Ceres, Pallas, Junonu, Vestu, Jupiter, Saturn i Herschel, kako se tada još nazivao Uran upravo po Herschelu koji ga je otkrio davne 1781. Bilo kako bilo, de Gasparis je za svoja otkrića dobio medalju Kraljevskog astronomskog društva, a do “deplanetizacije” Sunčeva sustava je došlo polovicom 19. stoljeća kad su se otkrića novih asteroida zaredala gotovo svakog mjeseca i kad je postalo jasno da ih se ne može sve svrstavati pod planete. Kad već spominjem deplanetizaciju, nešto slično dogodilo se i s Plutonom 2006. godine – udžbenici su morali biti promijenjeni i umjesto devet, sada imamo ponovo osam planeta. Prema novoj klasifikaciji, Pluton je tek “patuljasti planet” ne i “planet.”
Prema definiciji astronoma, planet je tijelo koje ima dovoljno mase da bi bilo oblika kugle, ali još jedan uvjet koji mora ispunjavati je da je “počistilo” (pokupio) sve manje objekte u svojoj orbiti oko Sunca. A niti patuljasti planeti, niti asteroidi iliti planetoidi – ime koje se koristi sve češće – ne ispunjavaju barem jedan od ova dva ili oba uvjeta. Iz toga razloga, Ceres, Vesta, Pallas i Hygiea nisu planeti, iako su toliko veliki da na njih odlazi 50% mase cijelog asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera, koji pak sadrži više od 1 milijun asteroida. Većina asteroida/planetoida ima dijametar ili dulju os od samo nekoliko kilometara. Psiha, s druge strane, ima oblik krumpira i prosječni dijametar od 226 km.
Zašto nam je baš Psiha posebna? Ona spada u tzv. M iliti grupu metalnih asteroida. Iz opažanja znamo da je građena od željeza i nikla, baš kao i jezgra našeg planeta. Misli se da su asteroidi M tipa ostaci jezgri planetarnih tijela koja su se izdiferencirala u ranoj fazi Sunčeva sustava, tako da su teži kemijski elementi tonuli prema centru planeta zbog gravitacije, a lakši zbog uzgona bili potisnuti prema plaštu i kori. No zbog sudara s drugim objektima, ti nesuđeni planeti izgubili su plašt i koru. Naime, kod takvih silovitih sudara, većina materijala bude izbačena u svemir, nešto slično onom modelu o nastanku Mjeseca. Kao takvi, ti metalni svjetovi predstavljaju prave prirodne laboratorije za proučavanje planetarnih jezgri. Metalni meteoriti (vidi fotku), dijelovi asteroida koji povremenu padnu na Zemlju, daju nam tek mali uvid u tu ranu povijest Sunčeva sustava. Nije stoga čudno što je Psiha identificirana kao jedna od budućih misija koje podupire NASA. Zamislite si to kao put u središte Zemlje bez prolaska kroz koru i plašt.
Neki od glavnih ciljeva misije su istražiti:
a) Je li Psiha jezgra nekog nesuđenog planeta koja je zbog visokih temperatura bila prvobitno u rastaljenom obliku, ali se postupno ohladila i solidificirala baš kao i jezgra našeg planeta? S tom razlikom da je zbog sudara s drugim objektima taj planet izgubio plašt i koru. Ili se pak sastoji od materijala koji se uopće nije rastalio?
b) Koja je relativna starost njene površine?
c) Koji je njen kemijski sastav? Naime, osim legure željeza i nikla, sadrži li i lakše kemijske elemente, i možemo li iz toga naučiti nešto i o evoluciji našeg planeta? Kod Zemljine jezgre, najozbiljniji kandidati su kisik, sumpor, vodik, silicij i dušik.
Osim ovih glavnih ciljeva, treba proučiti i njezin oblik, raspodjelu mase i gravitacije, a na kraju krajeva i potencijal za neku buduću eksploraciju minerala. Sve to će biti moguće mjernim instrumentima koje će sonda ponijeti na svoj višegodišnji i 450 milijunkilometarski put do randevua s Psihom. Kamere sa širokofrekventnim spektrom, spektrometri, magnetometri i gravimetri, samo su neki od tih instrumenata. Ako se pitate, misija Psiha trebala je krenuti ove godine, međutim, njen početak pomaknut je zbog kašnjenja s razvojem softvera i testiranja opreme za sredinu 2023.
Pratit ćemo s nestrpljenjem ovu misiju koja će nam omogućiti da proniknemo u tajne Psihe – tek jednog od tko zna koliko nesuđenih planeta. U međuvremenu, sa Psihom se možete upoznati i interaktivno poigrati na ovoj poveznici.
Izvor: Društvena mreža Hrvoje Tkalčić,
hrvatski i australski znanstvenik i izvanredni profesor na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri
