Redukcionizam je uspješan način objašnjenja svemira, ali nije dovoljan. Iskustvo nečega uvijek je više od objašnjenja nečega. Trebamo se sjetiti poznate opomene Sørena Kierkegaarda: “Život nije problem koji treba riješiti, već stvarnost koju treba iskusiti.”
Svakog jutra ustanete iz sna, otvorite oči i shvatite da ste još uvijek ovdje. Još jedan dan na planeti — disanje, jedenje i rad kako biste mogli nastaviti disati, jesti i raditi. Uglavnom, pokušavate sve to držati na okupu dok se malo zabavljate. Zatim ćete se, nakon otprilike 16 sati, vratiti u krevet s jednim danom manje u životnom inventaru, znajući da sutra morate ponoviti cijeli napor.
Ovo je stvarnost za svako ljudsko biće na planetu. To je također bila stvarnost, u ovom ili onom obliku, za svako ljudsko biće otkako smo se pojavili kao zasebna vrsta prije nekih 300.000 godina. Sve se čini prilično čudnim. O čemu se radi, čemu sve to služi, postoji li misterij života?
Misterij života
Danas bih se ovim pitanjima želio pozabaviti kroz prizmu drugog pitanja. Može li znanost odgovoriti na ovu osnovnu neobičnost ili postoji temeljna misterija života?
Jednom sam vodio javnu debatu s tipom koji se bavio transhumanizmom, koji u biti drži da ćemo se jednog dana spojiti s računalima. Bio je uporan u tome da će znanost u konačnici objasniti sve aspekte svijeta. Na kraju ništa ne bi ostalo skriveno pred njegovim sveprosvjetljujućim pogledom. Iako sam svoj život proveo živeći — i voleći — znanost, osjećao sam da nešto stvarno bitno nedostaje iz njegove perspektive. Za mene je njegov propust razumijevanje čemu služe objašnjenja i granice onoga što mogu učiniti.
Ako je pitanje: “Može li znanost objasniti život?”, tada mislim da će odgovor jednog dana biti “uglavnom da”, ako su ono čemu težimo procesi koji se odvijaju u životu. Znanost je već uspješno primijenila tehniku redukcije kako bi vidjela građevne elemente života. Redukcija znači traženje objašnjenja ili uspješnih prediktivnih opisa sustava fokusiranjem na njegove manje konstitutivne elemente.
To, međutim, nije bilo dovoljno. Čini se da sada granica shvaća život kao složeni prilagodljivi sustav, što znači onaj u kojem se organizacija i uzrok pojavljuju na mnogim razinama. Nisu važni samo atomski građevni blokovi; utjecaji se šire gore-dolje na ljestvici, s više povezanih mreža od gena do okoliša i natrag. Kao što sam već napisao, informacije ovdje mogu igrati bitnu ulogu na načine koji se ne pojavljuju u neživim sustavima.
Ali dublje pitanje ostaje: hoće li ovaj tekući proces iscrpiti objašnjenja o neobičnosti života ili misteriju života koji sam opisao u uvodu? Mislim da ne.
Objašnjenje nasuprot iskustvu
Razlog zbog kojeg zauzimam takvo stajalište jest taj što postoji duboka i doslovno egzistencijalna razlika između objašnjenja i iskustva. Mi ljudi smo izmislili čudesan proces koji se zove znanost kako bismo razumjeli obrasce koje doživljavamo oko sebe. To smo učinili jer smo po prirodi znatiželjna stvorenja i jer se također nadamo da ćemo steći kontrolu nad svijetom oko nas. Ali ovdje je ključna točka: iskustvo je uvijek više od objašnjenja. To je zaključak iz filozofskog misaonog eksperimenta nazvanog Marijina soba. Izravna, neposredovana ukupnost iskustva nikada se ne može obuhvatiti objašnjenjem. Zašto? Jer je iskustvo izvor objašnjenja.
“Iskustvo” može biti sklisko mjesto za raspravu. Toliko je blizu i toliko očito da se nekima uopće ne čini kao ništa. No, za mnoge kroz cijelo postojanje, to je bila središnja briga. Za filozofije klasične Indije i Azije, to je uvijek bila polazna točka. Za filozofe na Zapadu, to se nedavno ponovno pojavilo kao tema u djelima Williama Jamesa i “fenomenologa” poput Edmunda Husserla i Mauricea Merleau-Pontyja. Za sve te mislioce i pisce iskustvo nije bilo nešto što se može uzeti zdravo za gotovo – ono je bilo tlo na kojem su sva druga pitanja postala moguća.
Ponekad se to naziva “prisutnost”. Ponekad se naziva “samosvjetljenje”. Stephen Hawking to čak priznaje kada je upitao: “Što stavlja vatru u jednadžbe?” Ta vatra je iskustvo! To je glagol “biti”, a jedini put u postojanje je kroz iskustvo.
Ključna točka ovdje je da izravno, proživljeno iskustvo nije podložno objašnjenju. Mogu teoretizirati o percepciji i spoznaji. Mogu izvoditi eksperimente da provjerim te teorije. Ali čak i kad bih vam opisao što radi svaka živčana stanica u vašem mozgu svake nanosekunde, to još uvijek ne bi bilo iskustvo. To ne bi bilo ništa više od popisa riječi i brojeva. Vaše stvarno i izravno iskustvo svijeta – oporog okusa jabuke ili gledanja u oči nekoga koga volite – uvijek bi preplavilo popis. Uvijek bi ih bilo više!
To je zato što objašnjenja uvijek uzimaju neki određeni aspekt proživljenog iskustva i izdvajaju ga. Objašnjenje je kao prvi plan. Iskustvo je izvan prvog plana i pozadine. To je neodvojivi holizam, totalitet koji se ne atomizira. To nije nešto što mislite svojom glavom; to je ono što živite kao tijelo ugrađeno u okolinu. Tako se iz trenutka u trenutak otkriva svaki trenutak naših čudnih, lijepih, tužnih, tragičnih i posve nevjerojatnih života. Objašnjenja mogu pomoći u specifičnim okolnostima, ali nikada ne mogu iscrpiti to trajno otkrivenje koje je misterij života.
Misterij života nije problem koji treba riješiti
Vratimo se još jednom našem pitanju: je li život misterij? Dobro je prisjetiti se poznate opomene Sørena Kierkegaarda: “Život nije problem koji treba riješiti, već stvarnost koju treba iskusiti.” Ova perspektiva ni na koji način ne umanjuje znanost. To je zato što naše iskustvo same znanosti povećava naše razumijevanje svijeta, poput leptirića koje osjećate kada shvatite zašto nebo izgleda plavo ili krv crvena.
Pa da, život je misterij, ali to ne znači da smo ostavljeni u neznanju. Poput skijaša koji se bez napora spušta niz strmu padinu ili pijanista koji nam donosi prekrasnu sonatu, možemo spoznati ovu misteriju, ali ne riječima, jednadžbama i objašnjenjima, već temeljito proživljavajući je tijelom, srcem i umom.
Izvor/Autor: BigThink/Adam Frank
