“Nema razloga vjerovati bilo kojoj od dogmi tradicionalne teologije i, nadalje, nema razloga željeti da su istinite. Čovjek, u onoj mjeri u kojoj nije podložan prirodnim silama, slobodan je odradi svoju sudbinu. Odgovornost je njegova, kao i prilika.” – Bertrand Russell Ima li Boga? (1952.)
“Kad dođem do vlastitih uvjerenja, nalazim se potpuno nesposobnim razlučiti bilo kakvu svrhu u svemiru, a još više ne mogu je željeti razabrati. Oni koji zamišljaju da tijek kozmičke evolucije polako vodi do nekog ispunjenja ugodnog Stvoritelja, logično su predani (iako to obično ne shvaćaju) gledištu da Stvoritelj nije svemoćan ili, da je svemoguć, mogao bi odrediti kraj ne brinući se o sredstvima.
Ja osobno ne opažam nikakvo ispunjenje prema kojem svemir teži. Prema fizičarima, energija će se postupno ravnomjernije raspodijeliti, a kako bude ravnomjernije raspoređena, postat će beskorisnija. Postupno će nestati sve što smatramo zanimljivim ili ugodnim, poput života i svjetlosti – tako nas, barem, uvjeravaju.
Kosmos je poput kazališta u kojem se samo jednom igra predstava, ali nakon spuštanja zastora kazalište ostaje hladno i prazno dok ne potone u ruševine. Ne želim s imalo pozitivnosti tvrditi da je to tako. To bi značilo pretpostaviti više znanja nego što posjedujemo. Kažem samo da je to ono što je vjerojatno prema sadašnjim dokazima. Neću dogmatski tvrditi da ne postoji kozmička svrha, ali ću reći da nema ni trunke dokaza u prilog tome da postoji.
Nadalje ću reći da, ako postoji svrha i ako je ta svrha Svemogućeg Stvoritelja, onda taj Stvoritelj, toliko daleko od toga da je pun ljubavi i ljubaznosti, kao što nam je rečeno, mora biti teško zamislivog stupnja pokvarenosti. Čovjek koji počini ubojstvo smatra se lošim čovjekom. Svemoćno božanstvo, ako ga ima – ubija sve. Čovjek koji je dobrovoljno obolio drugoga od raka smatrat će se đavolom. Ali Stvoritelj, ako postoji, svake godine mnoge tisuće zarazi ovom strašnom bolešću. Čovjeka koji je, posjedujući znanje i moć potrebnu da svoju djecu učini dobrom, umjesto toga odlučio učiniti ih lošima, gledali bi s prokletstvom.
Ali Bog, ako postoji, donosi ovaj izbor u slučaju jako puno svoje djece. Cjelokupna koncepcija svemogućeg Boga kojeg je bezbožno kritizirati mogla je nastati samo u istočnim despotijama gdje su vladari, usprkos kapricioznoj okrutnosti, nastavili uživati u laskanju svojih robova. To je psihologija primjerena ovom zastarjelom političkom sustavu koji kasno preživljava u ortodoksnoj teologiji.
Postoji, istina, modernistički oblik teizma, prema kojem Bog nije svemoguć, nego daje sve od sebe, unatoč velikim poteškoćama. Ovo stajalište, iako je novo među kršćanima, nije novo u povijesti misli. To se, zapravo, može naći kod Platona. Ne mislim da se može dokazati da je ovo gledište pogrešno. Mislim da se jedino može reći da nema pozitivnog argumenta koji ide njemu u korist.
Zaključak je da nema razloga vjerovati bilo kojoj od dogmi tradicionalne teologije te da nema razloga željeti da su istinite. Čovjek je, ukoliko nije podložan prirodnim silama, slobodan sam krojiti svoju sudbinu. Odgovornost je njegova, kao i prilika.”
Izvor: Bertrand Russell, Ima li Boga? (1952), Zbornik radova Bertranda Russella, svezak XI: Posljednji filozofski testament (1943-68), str. 538-40 (prikaz, ostalo).
***Postoji li Bog? (1952.) naručio je Illustrated Magazine, ali nikada nije objavljen zbog očekivane kontroverze. Uz ‘Why I Am Not a Christian’ (1927.) i ‘What I Believe’ (1925.) Bertranda Russella ‘Is There a God?’, za mnoge se smatra artikuliranim primjerima Russellovih misli o zapadnoj teologiji. Ideje sadržane u njemu bile su i još uvijek se često smatraju kontroverznim, spornim i – za neke religiozne – bogohulnim. Bertrand Russell koristi božanstvo stvoritelja kao muškost općenito se nalazi u standardnoj zapadnoj teologiji. Što vjerujem, zašto nisam kršćanin i postoji li Bog?, danas se lako nalaze na Internetu.
