SLOBODA JE ODGOVORNOST

24. svibnja 2022.

SLOBODA JE ODGOVORNOST

Zagreb, HR 17 C

TEKST BORISA DEŽULOVIĆA POVODOM PRIMANJA NAGRADE

„Prije točno trideset godina, 28. veljače 1992., nedaleko odavde – u hotelu Esplanade – dobio sam prvu nagradu u životu. Dobio sam je zajedno s braćom Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem: bila je to godišnja nagrada slavnog zagrebačkog tjednika Danas, koja je nosila ime velikog hrvatskog novinara Veselka Tenžere.

Drago je čovjeku i zabavno prisjetiti se danas tih dana i te nagrade. Drago mu se sjetiti dobrih ljudi iz tada slavnog Danasa, a zabavno prisjetiti se nadrealne atmosfere Smaragdne dvorane Krležine Esplanade, u koju smo nas trojica banuli poput drumskih razbojnika.

Kad sam u ime naše male drumske bande zahvalio na nagradi, objaviviši da se novčanog dijela nagrade odričemo u korist predsjednika Franje Tuđmana – koji je nakon raketiranja Banskih dvora bio postao beskućnik i izbjeglica u Titovoj vili – HDZ-ovi ministri i uglednici demonstrativno su napustili domjenak, slavna se hrvatska opozicija meškoljila u nelagodi, a nas trojica uživali smo kao svinje u onom Krležinom blatu iza Esplanade. Nije tu, po duši govoreći, bilo bog zna koliko ljudi vrijednih upoznavanja i oduševljenja stiskom ruke. U svemu, bila su četvorica.

Za jednoga je bilo kasno: to je bio sam bard Veselko Tenžera, koji je na domjenku u Esplanadi i dodjeli nagrade sa svojim imenom bio opravdano izočan. Drugi je bio dobri Slavko Goldstein, a treći – Miko Tripalo.

Sjećam se da smo, upoznavši Miku, komentirali kako je cijela historijska tranzicija hrvatskog društva tih dramatičnih devedesetih stala u Smaragdnu dvoranu, sadržana u činjenici da joj je najveći gospodin drug sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske.

Sjećam se još da sam kratko popričao s gospodinom drugom sekretarom, i prepričao mu kako smo dvadesetak godina ranije, u proljeće sedamdeset prve, na skalinama u dnu naše ulice, splitskog Prilaza Osmog korpusa, čuvenu Hajdukovu titulu prvaka Jugoslavije slavili mašući Hajdukovim zastavama i skandirajući „Hajduk, Dinamo – Savka, Tripalo!“ Nisam tada još imao pojma da je gospodin Miko Tripalo, kojemu sam u dnu Prilaza Osmog korpusa te mitske sedamdeset prve klicao „Hajduk, Dinamo – Savka, Tripalo“, i sam 1944. umarširao u Split kao pripadnik slavnog Osmog korpusa.

Danas mi je, naravno, neugodno zbog toga, i sam sebi ne priznajem opravdanje kako sam imao jedva sedam godina, i kako nisam imao pojma što vičem i kome zapravo kličem. Danas znam da ne postoji dob i ne postoje okolnosti u kojima se skandira ime Dinamo.

Što se pak Savke i Tripala tiče, nama su to bili mitološki likovi. Kasnije ću shvatiti da je to proljeće kad smo bili prvaci bilo u stvari nekakvo Hrvatsko proljeće, a Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar ozloglašeni neprijatelji našeg socijalističkog društva čija se imena ne izgovaraju naglas.

Kad sam mnogo godina kasnije, u drugoj polovici osamdesetih, kao student počeo raditi u splitskoj Omladinskoj iskri, kad smo započeli dekonstruirati komunističku mitologiju i „izgovarati imena naglas“, pa na Dan mladosti 1989. objavili senzacionalni intervju s Mikom Tripalom – prvi njegov javni istup nakon gotovo dvadeset godina šutnje – otkrili smo da taj mitološki krampus iz naših djetinjstava zapravo uopće nije ustaški krvolok, već fini neki zagrebački gospodin.

Broj s Tripalovim velikim povratničkim intervjuom prodali smo u danas nezamislivih stotinu hiljada primjeraka, cijela Hrvatska govorila je o Miki Tripalu, i kad je uskoro zajedno s mitološkom Savkom osnovao Koaliciju narodnog sporazuma, izgledalo je da će na izborima s lakoćom pomesti i petrificiranu Partiju i sve protivnike.

Pa ipak, Mikina i Savkina koalicija, kako danas znamo, ispala je Koalicija povijesnog narodnog nesporazuma, i fini gospodin drug Miko Tripalo nestao je na margini hrvatske politike i društva. Osnovao je onda Hrvatsku narodnu stranku i te 1992. jedva ušao u Sabor, u kojemu će sljedeće četiri ratne godine biti zalutali partibrejker, po prilici kao nas trojica onoga dana u hotelu Esplanade.

Cijela historijska tranzicija hrvatskog društva tih godina – cijeli „narodni nesporazum“ devedesetih – u veliku je dvoranu hrvatskog Sabora stao tako baš kao u Smaragdnu dvoranu hotela Esplanade, sadržan u činjenici da joj je najpristojniji građanski gospodin bio mitološki krampus iz Hrvatskog proljeća.

Gospodin drug Tripalo na toj je margini napravio što je mogao, a to što je mogao ispalo je mnogo veće nego što nekome može izgledati: osnivajući institut Otvoreno društvo i Helsinški odbor za ljudska prava, ali još i više svojom nenametljivom pojavom, iskustvom, mudrošću i dostojanstvom ‘palog heroja’, pomogao je u tih pet prijelomnih godina kroz rat i nepodnošljivu buku smaragdne dvorane balkanske krčme iznijeti ideju i mogućnost – možda sitnu i prostom oku jedva vidljivu, ali ipak mogućnost – pristojnog, uređenog i otvorenog građanskog društva. Društva u kojemu ne moramo jednako misliti i govoriti, ali se moramo jednako slušati.

Zbog toga, eto, nagradu koja nosi njegovo ime uz zahvalnost ne primam samo kao protokolarnu čast, nego i kao onu njegovu ideju i mogućnost otvorenog društva.

Na primjer: osim divnih ljudi i mojih dragih prijateljica i prijatelja, među članovima Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo ima i onih s kojima sam se razišao, i onih s kojima odavno ne razgovaram, predsjednik udruge je bivši predsjednik države, a predsjednik skupštine šef zagrebačkog SDP-a, pa bi već i to u normalnim okolnostima bilo dovoljno da uljudno zahvalim na nagradi. Smisao priznanja s Tripalovim imenom, međutim – ispravite me ako sam štogod krivo pročitao – nije ideja međusobnog ‘titranja muda’, već ideja „otvorenosti, demokratičnosti i slobode govora kao temelja suvremenog demokratskog društva“.

Ne moramo se otvoreno voljeti, ali moramo otvoreno razgovarati.

To smo, eto, od gospodina druga Mike Tripala na koncu naučili čak i mi, drumski razbojnici iz Smaragdne dvorane hotela Esplanade, „rokerski bezobrazni poštenjaci“, kako nas je tim povodom u Danasu predstavio jedan od one četvorice koje je toga dana prije trideset godina vrijedilo upoznati.

Eh da, zaboravio sam četvrtog: bio je tamo sa svojom prekrasnom suprugom i još prekrasnijom kćerkom, i zvao se – sigurno ćete ga se sjetiti – Igor Mandić.

Čijoj bih uspomeni, ako propozicije nagrade to dopuštaju – gospodin drug Miko Tripalo sigurno nema ništa protiv – posvetio ovu nagradu.

Uz zahvalnost i tradicionalni pozdrav sa stepenica na dnu Prilaza Osmog korpusa – Hajduk-zauvijek, Savka-Tripalo!

Srdačno vaš,

Boris Dežulović“

Izvor: Centar za demokraciju i pravo „Miko Tripalo“

Prijašnja objava

NOVA AKADEMIJA ZA UMJETNOST I KULUTURU – AUK OSIJEK

Slijedeća objava

SAT ZA NAŠU PLANETU

Možda će Vas interesirati i ovo:

POVEĆANJE PROIZVODNJE PRIRODNOG PLINA U 2022

U kratkoročnom energetskom  pregledu iz prosinca 2021.  (STEO), Američka uprava za energetske informacije predviđa da  će se proizvodnja suhog prirodnog plina u SAD-u povećati s 95,1 milijarde kubičnih stopa dnevno (Bcf/d) u listopadu 2021. na 97,5 Bcf/d do prosinca 2022., što je povećanje […]

U RAD PUŠTENA VJETROELEKTRANA KORLAT

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković i predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede Frane Barbarić pustili su danas u rad Vjetrolektranu Korlat u blizini Benkovca. Iduće godine na istoj lokaciji počinje izgradnja Sunčane elektrane Korlat, koja će […]