Na ovim prostorima za sve postoje dvostruki kriteriji. Ono što je jednima u određenim situacijama dozvoljeno, drugi ne smiju niti pomisliti da bi napravili. Jedino stvarno pravilo je da pravila nema. A zašto je tomu tako i kao smo uopće došli do toga – često me to pitaju upravo oni koji bi o tome možda trebali imati i najviše saznanja.
Protekli tjedan u medije je poput bombe odjeknula vijest da je u jednom od dalmatinskih Centara za socijalnu skrb zaposlena mlada psihologinja koja se netom prije eto bavila prostitucijom, te je kako se navodi u medijima za to (ne)djelo bila uvjetno osuđena.
Jednako tako, ono što se iz medija da razabrati je kako je mlada žena navodno sastajala s njih trojicom, svega nekih 10-tak puta i po susretu je te usluge naplaćivala 1.000,00 kn, te se konačan njen „pad“ dogodio nakon što joj je gle čuda policajac ponudio svotu za uslugu. Zanimljivo!
Kako onda na svakom koraku ove naše prelijepe zemlje iskaču nepravilnosti iza svakog ugla uz neugodan miris niskog morala, prožetog promiskuitetom i dubinskim izostankom suštinskih vrijednosti. O kriterijima da i ne govorim. Kako?!
Jeli moguće, ali i normalno da u svaki dio domovine u koji se dođe, ljudi bez problema znaju tko je na koji način dobio posao i točno znaju koja zaposlenja su išla preko toliko svete i časne nam postelje. To se zna, nije tajna da se za žene u Hrvatskoj pita čije su kćeri, supruge, sestre i najbitnije čije su ljubavnice. Ta titula nosi posebnu kategoriju vrijednosti i časti.
Zašto se onda kao narod pravimo šesni i fini? Jer kao dok se ne zna i o tome ne govori, onda i ne postoji. Bojim se samo kao po Božju i nije baš tako. Ta vrsta posebnog načina povjerenja i držanja nekoga pod posebnim nepisanim zakonima i pravilima kontrole je već odavno izmakla zavjetu šutnje, a s ovim javnim razapinjanjem jedne žene dosegla je sam svoj vrhunac. Sada samo treba mirno sačekati rasplet i konačan kraj zatočeničke agonije.
Koliko pametnih, mladih i lijepih žena nije moglo dobiti posao jer im je van svake pameti ideja da nekome uopće može pasti na pamet tražiti od njih njihovu čast u zamjenu za radno mjesto na kojem bi iskazale svo svoje stečeno znanje, volju, unijele neki novi žar i energiju u utopiju dobro uljuljanog i uspavanog sustava.
Postavlja se pitanje cijeloj naciji i odgovornima u cjelokupnom sustavu, kako se uopće dogodilo da jedna djevojka koja je očito uz sve niti malo jednostavne procese kroz koje je morala proći, uopće našla u potrebi da je morala pribjeći toj metodi prikupljanja sredstava i potom uspješno položiti ispite na niti malo jednostavnom fakultetu, te onda u konačnici i biti najbolja na natječaju?!
Kakav je položaj žena koje se bave intelektualnim poslovima na slobodnom tržištu u zemlji u kojoj se na tiha vrata uvukla mizoginija o kojoj kao i načinu zapošljavanja u ovoj državi svi sve znaju, ali nitko ne želi progovoriti niti riječi, govori činjenica o broju žena na rukovodećim pozicijama. Pogledajte samu Uprave poduzeća u državnom vlasništvu. Sve sami muškarac do muškarca.
Mislim da ćemo se svi skupa morati malo više zapitati nad sobom samima. Svojim djelima i nedjelima. Kuda vode ovakvi rigidni stavovi i želimo li uistinu postati jedna stisnuta, tužna zemlja sa sve maje populacije. Jer s ovakvim odnosom prema ženama, možemo biti sigurni da ćemo sve više i više tonuti.
Glavna urednica medija koji je prvi pompozno objavio tzv. „vijest“, skup sa ostalom odgovornom postavom se ne mora niti ispričavati, niti davati ostavku. Ostavili su traga na svom obrazu do kraja života. Kako sebi, tako i svima koji ih okružuju.
Piše: Iva Ilić
