Liberta

Dijagnoza javne uprave

Sadržaj

Teško je u državi u kojoj nema tko postaviti jasnu dijagnozu bilo čega govoriti o samoj boljci javne uprave. Postoje stučnjaci i znanstvenici koji bi mogli postaviti dijagnozu sustava, no ne bez detaljnog uvida u rad svakog pojedinog djelatnika, ali i svojevrsnog testiranja znanja, zalaganja, vještina, te općeg stanja duha čiji testovi nisu strani čak ni u državnim firmama, a u javnoj administraciji već godinama nitko nije proveo nikakvu vrstu testiranja.

Još su se u HRT-ovoj emisiji „Otvoreno“, u siječnju 2019. godine ispreplitale dvije teme; ‘Akcijski plan Ministarstva gospodarstva za rasterećenje poduzetnika’ i ‘Učinkovitost javne uprave’– kao nekog servisa za građane i poduzetnike, koji igrom slučaja već 30 godina tome ne služi, nego je često sam sebi svrha.

Pozdravljam svaki novi pokušaj promjene, pogotovo ako je na bolje. Za početak osluškivanje poduzetnika je hvale vrijedan korak prema napretku. No, jesmo li trebali čekati toliko dugo? Činjenica je i vrlo jasno, kako je javni sektor prebukiran zaposlenima u sustavu. Potrebe, odnosno mogućnosti za intelektualnim radnim mjestima u privatnom sektoru gotovo da i nema, te je jedina mogućnost širenje samostalnog privatnog poduzetništva kroz nove ideje i mogućnost realiziranja istih na slobodnom tržištu.

Jeli hrvatska administracija skupa s ostatkom građanstva na to spremna? Pod tim podrazumijevam prvenstveno informiranost i educiranost djelatnika javne uprave o poduzetništvu, te za sami poduzetniki ‘backup’, odnosno podršku poduzetnicima kroz niz propisa i administrativnih prepreka kroz koje je nemoguće prolaziti paralelno s uspostavljanjem početničkih poduzetničkih poduhvata.

Jeli golema administracija spremna na val novih poduzetnika, a vodstvo svjesno problema u koje početnici mogu upasti financijski i administrativno, ukoliko ekspresno ne poduzmu ključne korake prema zaposlenima u javnoj upravi, kojima bi se kroz edukaciju pružila prilika za usavršavanje i kreativnije samostalno djelovanje u skladu sa zakonima i ostalim propisima.

Često se, a u zadnje vrijeme sve češće čuju optužbe i pogrdne riječi na račun zaposlenih u javnom sektoru. Uistinu, mnoge optužbe i nisu daleko od istine. No nitko, pa tako niti sami poduzetnici ne vide prave uzročnike tih, dugi niz godina nagomilanih krivo orijentiranih načina poslovanja.

Svi su se urotili na djelatnike koji su neljubazni, nedovoljno sposobni i više nego očigledno deficitarni u komunikaciji i pristupu klijentu, u ovom slučaju poduzetniku ili građaninu. O poznavanju tematike, a često i zakonskih propisa da i ne govorim.

Kako bi i znali, tko ih točno tjera na isto?! Tko nakon „ulaska“ u sustav uopće provjerava znanje zaposlenika? Propisi se često mijenjaju, situacije u društvu također, a oni su ostali negdje daleko zatrpani u prošlosti, za vrijeme socijalizma. Za njih kao da se ništa nije promijenilo. Često ne znam kako se uopće snalaze u svijetu kada izađu iz prostorija od 7 – 15 ili od 8 – 16 sati.

Rijetki, nekim svojim kvalitetama i privatnim okrženjem izazvani, uistinu, neovisno o razmjerno malim plaćama, pogotovo kada je VSS u pitanju rade i to vrlo kvalitetno, te načinom poslovanja itekako pariraju privatnom sektoru, kojeg poprilično razumiju. Radno vrijeme im također ne igra ulogu, jer rade dok ne završe sami sebi zadano. Ostali ili jednostavno i korektno obave predviđeni posao u sklopu zadanog radnog vremena ili zabušavaju koliko mogu, pa sâm posao bude obavljen na tankoj granici, ali nikada niti približno dovoljno za otkazivanje ugovora zbog otežavanja poslovanja, jednako kao što ni oni prvi ne budu nagrađeni za svoj trud, rad i zalaganje.

Tko je odgovoran za takvo stanje? Djelatnici?! Rukovodeći kadar kako kaže gospodin Pleša, predsjednik sindikata državnih službenika, taj put u emisiji „Otvoreno“. Koji to točno rukovodeći kadar?! Kako ide hijerarhija i tko je uspostavio kriterije i po kojoj liniji? Kako je moguće da u 21. stoljeću nadređeni po klasifikaciji i unutarnjem pravilniku treba imati manju stručnu spremu od podređenog? Koja je to točno logika i čija?!

Kako je moguće da ‘netko’ odluči da će npr. VSS s bogatim radnim iskustvom biti u pisarnici, a SSS bez iskustva u javnoj nabavi? Vodeći se kojim točno kriterijima?! Ja bi za razuman i logičan odgovor na ovo pitanje dodijelila nekome ‘Oscara’ i titulu doživotnog lidera, samo ako može to logično objasniti na način da ga cijeli svijet može razumjeti.

No, bojim se, a vjerujem kako je i ostalima jasno, da isto nije moguće logično objasniti. Isto kao što takvi ne mogu biti lideri, niti bi u najluđim mogućim snovima to mogli biti da u državi ne vlada godinama namjerno stvarani i izazivani kaos kako bi se upravo takvi mogli snalaziti. Jer realno, što bi isti radili da npr. kojim slučajem država funkcionira i da je sve više manje posloženo kako dolikuje?!

Ne znaju se nositi s problemima, nemaju ideje, pa ako hoćete niti mašte, razumijevanja, ljudskosti koja u privatnom sektoru, unatoč krivoj percepciji u javnosti itekako postoji. Nisu rođeni lideri i jednom će si, ako ne i vrlo uskoro to morati priznati. Upravljanje ljudskim potencijalima, uspostavljanje zdrave međuljudske i radne klime, motivacije i poticanje djelatnika na zdravo konkurentno natjecanje, ponavljam, u zdravim okvirima, bez ‘laktarenja’, već realnim znanjem i sposobnostima koje su svih ovih godina ubijali u svakome tko je poželio svaki novi dan na svom radnom mjestu napraviti više i bolje.

I kako ćemo to sada ispraviti?! Nekada su državni službenici bili vrlo poželjnji u privatnom sektoru zbog poznavanja zakonskih regulativa i propisa, a sada su dovedeni u situaciju da se njihovi životopisi ma koliko god impresivni bili bacaju u koš za smeće od strane poduzetnika, što mi je u jednom razgovoru doslovno potvrđeno. I što bi oni sada trebali? Brat jagode?! Čuvati ovce na Velebitu?!

Često se počinju koristiti motivacijski govori i poruke u društvu, jer je očigledno kako su građani slomljeni, bezvoljni i demotivirani, zatvoreni sami u sebe i iznimno malo se smiju, pa je uobičajena rečenica postala: „Kako zračiš, tako privlačiš“. I to je točno, samo ne na podlogu koja ne zadovoljava općim odredbama zakona privlačenja. To je nešto poput, informatičkim riječnikom izraženo pokvarenog software-a u koji pokušavate instalirati novu aplikaciju.

Za kraj i zaključak svega je kako bi djelatnici uistinu trebali raditi, znati i izgledati bolje, imati bolje komunikacijske vještine, kompletan način ophođenja prema strankama, pogotovo poslovnim korisnicima, mora biti bolji i profesionalniji odnos. No, to ne ovisi samo o njima, već rukovodećem kadaru, a to su u ovom slučaju dužnosnici, koji trebaju uložiti u ljude i educirati ih. Pripremiti ih na novi poduzetnički val kako bi i njima i poduzetnicima olakšali uvjete poslovanja, te bi surađivali na zadovoljstvo, a ne na međusobnu netrpeljivost iz banalnih razloga kao što je neznanje i kratki spoj te šum u komunikaciji.

Djelatnici bi za početak, neovisno o demotivirajućoj cjelokupnoj atmosferi, uvijek trebali donijeti na radno mjesto dobru volju i osmjeh. Sve privatne i opće životne probleme na tih 8 radnih sati trebali bi ostaviti iza vrata ureda u kojima su zaposleni, a plaćaju ih državni obveznici.

Autor: Iva Ilić

  • Sidebar

    Posljednje
    Pratite nas!
    Primajte obavijesti!
  • Moglo bi vas zanimati...