Protekli tjedan se kroz medijski prostor provukla informacija o privođenju gospodina koji je u privatnoj prepirci s predsjednikom Sabora g. Jandrokovićem, iskoristio pogrdni naziv koji je isti dobio u javnom prostoru. Nastala je cijela hajka i čuđenje te protivljenje tom činu. Osobno, ne vidim problem.
Znači, g. Jandroković ili bilo tko drugi je javna ličnost i ljudi imaju pravo donijeti svoje osobne, privatne zaključke na temelju medijskih nastupa, s njihove osobne razine shvaćanja stvari. Samim time mogu izreći svoje vlastito mišljenje, neovisno o njihovom kredibilitetu ili razini i stupnju obrazovanja, informiranosti, te educiranosti općenito.
Kada je u pitanju privatni život javnih osoba, na koji također imaju pravo, doduše, nešto manje nego ostali, ali imaju, te u privatnim razmiricama koje se u životu neminovno događaju, osoba koja nije iz javnog života, te nitko ne zna tko je i kakve karakteristike posjeduje, u želji da što više omalovaži suprotstavljenu stranu, u tu svrhu koristi termine i uvrede iz javnog života, onda je to nešto što uistinu dotiče društveno dno i pobire sav talog s istog.
S ovime niti na jedan način ne branim, niti zagovaram predsjednika Sabora, već zagovaram vjeru u dobar kućni odgoj i općenito ponašanje i mogućnost samokontrole u ophođenju te regulacije kontrole bijesa. Jer, ako ćemo svi brutalno izgovarati svima ono što nam padne na pamet, te se voditi niskim strastima i porivima, neće nas to baš daleko odvesti.
Jednako tako sam reagirala kada je zastupnik u Saboru Hrvoje Zekanović omalovažio tadašnju saborsku zastupnicu Vesnu Pusić kao ženu i kao intelektualku, rekavši joj da bude „kuš“. Odmah sam napisala mail predsjedniku Sabora, traživši od njega da se kao predsjednik Sabora dodatno ogradi, te zaštiti žene u Saboru od takve vrste omalovažavanja. Kontaktirali su me potom iz Ureda predsjednika Sabora, kao još niz drugih nasumično odabranih građana koji su im također revoltirani događajem pisali na tu temu.
Ne znam jeli uslijedila dodatna isprika tadašnjoj zastupnici Pusić, no, znam da je ona rekla kako to više nije potrebno, jer je godinama više otupila na uvrede i omalovažavanja takvih pojedinaca u svim segmentima. Tužno je da jedna žena koja je toliko uložila u sebe, u svoje znanje i napredak društva da sve što za kraj dobije je jedno muško „kuš“. To ne smije biti tako, nije u redu niti korektno i kao društvo ne smijemo pristati na takvu niskost i plitkost!
S druge strane iz tog istog Ureda predsjednika Sabora, mi nikada nije poslan odgovor na predstavku vezanu uz Ured pravobraniteljice, odnosno samu pravobraniteljicu, koja je načinom ophođenja poprilično teško prekršila način djelovanja, te je jednako tako na jednoj od konferencija njezin savjetnik za pravna pitanja kao gost Tribine „Seksualno uznemiravanje u akademskoj zajednici“, koja se u studenom 2020. g. održala u organizaciji Studentskog zbora i Sveučilišta u Rijeci, rekao kako niti oni sami u Uredu nisu baš najsigurniji koja je granica između zavođenja i seksualnog uznemiravanja, što predstavlja skandaloznu izjavu, jer ako tko ne zna razliku, tada je i sam potencijalni uznemiravatelj, s čime su se složile stručnjakinje na Tribini.
Stop nasilju prema ženama, obitelji, na javnim i radnim mjestima! Budimo odgovorni građani ove zemlje, jer kako je dragi Vlado rekao: „Sve što Hrvatska treba postati, trebamo postati mi“. Mi smo pregled i presjek društva i svaki puta kada netko od nas prekrši pravilo dobrog vladanja i ponašanja, šteti svojoj domovini i tada ne može tvrditi da ju iz srca voli.
Piše: Iva Ilić
