Psihologija društva

Čovjek je društveno biće, koje redovito živi, radi i kreće se među drugim ljudima. Stoga je svaki pojedinac neminovno upućen na suradnju s drugim ljudima, on traži njihovu pomoć i podršku ili im i sam pomaže. Sasvim je razumljivo da je zato od najstarijih vremena ljudima bilo stalo do toga da pronađu načine kako bi mogli što bolje i što jednostavnije upoznati ljude koji ih okružuju. 

Čovjek se oduvijek zanimao za sebe. „Spoznaj sama sebe!” – glasio je, prema predaji, natpis na Apolonovu hramu u Delfima. A jedan je renesansni filozof rekao: „Ja proučavam samoga sebe više nego i jedan drugi predmet”. I danas ljudi nastoje razumjeti zagonetke svojega psihičkog života i ponašanja. Potpunijom spoznajom svojih mogućnosti i ograničenja nadaju se i boljemu snalaženju u životu. 

Osim sama sebe, čovjek je oduvijek želio razumjeti i druge ljude. U osnovi te želje također nije samo teorijska znatiželja nego i težnja da se poboljša suradnja s drugim ljudima. Razumjeti njihovo ponašanje i predvidjeti buduće postupke može biti korisno u različitim prilikama. Nastavniku, primjerice, može pomoći u poučavanju učenika, pretpostavljenom u poticanju suradnika, liječniku u liječenju bolesnika, roditeljima u odgoju djece, a djevojci ili mladiću u izboru partnera. 

Ako tražimo prve začetke moderne psihologije i uzroke zbog kojih su se ljudi zainteresirali za ovu vrstu problematike, sigurno ćemo ih naći prije svega u potrebi ljudi za poznavanjem svojih “bližnjih“. 

Psihologija iz posebnog aspekta osvjetljava ljudske akcije i ljudsko ponašanje, bez obzira da li se ono manifestira u povijesnim događanjima, suvremenim socijalnim previranjima ili u literaturi, glazbi ili kulturi općenito. Drugim riječima, psihologija nam omogućuje da bolje shvatimo sve one pojave i događaje u kojima se javlja čovjek kao jedan od njihovih pokretača, naravno, uzimajući u obzir i niz drugih objektivnih faktora koji u njima također djeluju. 

Praktični je značaj psihologije u tome što nam ona omogućuje bolje razumijevanje ponašanja i postupaka ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo na ulici, u školi, kod kuće itd. Razumijevajući druge, možemo bolje razumjeti i same sebe, svoje osobne probleme i teškoće. 

Zanimanje čovjeka za svoje i tuđe ponašanje najprije se očitovalo u radovima različitih mislilaca i filozofa, a zatim je potaknulo i formiranje posebne znanosti – psihologije. 

Potkraj prošloga i početkom ovoga stoljeća psihologija se određuje kao znanost o psihičkim procesima. Takvi su procesi, primjerice, opažanje, pamćenje, mišljenje, čuvstva, sanjanje. To su unutarnji ili subjektivni procesi, koji se pojedincu neposredno očituju kao vlastito doživljavanje. Zato se pristup njihovu proučavanju u početku temeljio na samoopažanju vlastitih doživljaja. 

Za psihologiju se kaže da ima „dugu prošlost, ali kratku povijest”. Njezina „duga prošlost” odnosi se na razdoblje predznanstvene psihologije za koje su zaslužni razni mislioci, ponajviše filozofi. Tijekom više tisuća godina oni su raspravljali o ljudskoj prirodi i pokušavali razumjeti ljudsko ponašanje. Pritom su razmatrali i mnoga pitanja koja se danas smatraju psihologijskim problemima; kako pomoću naših osjetila spoznajemo svijet, kako se dosjećamo u pamćenju pohranjenih sadržaja, jesu li naše osobine naslijeđene ili stečene, što nas pokreće u djelovanju, itd. No, njihovu rješavanju pristupali su spekulativno, služeći se samo rasuđivanjem i oskudnim anegdotskim opažanjem. Takav pristup naziva se spekulativnim jer nije temeljen na znanstvenim dokazima. 

Psihologija je od filozofije preuzela dio svoga predmeta istraživanja, ali svoje empirijsko usmjerenje i svoje metode istraživanja izgradila je pod utjecajem prirodnih znanosti, osobito fizike i fiziologije. Tijekom 18. i 19. stoljeća fiziologijska su istraživanja unaprijedila svoju metodologiju i pružila važne spoznaje o funkciji živčanog sustava. Te spoznaje i metodološka iskustva otvorile su mogućnost da se i psihologijskim problemima pristupi na znanstveni način. 

Psihologija se bavi problemima koji su ljude oduvijek zanimali. Usprkos tome, psihologija je vrlo mlada znanost. Može se reći da je psihologija postala znanost u onom trenutku kada su istraživači počeli koristiti znanstvene metode i istraživanja da bi odgovorili na svoje probleme. Znanstvena psihologija započela je svoj razvoj u 19. stoljeću. No, znanstvenoj psihologiji je prethodilo dugo predznanstveno razdoblje u kojem se na psihološke probleme odgovaralo neznanstvenim metodama. 

U svojem predznanstvenom razdoblju psihologija je razvoj započela u okviru filozofije. Zapravo se može reći da su sve znanosti svoj razvoj započele u okviru filozofije te da su se u određenom trenutku od nje odvojile. Prve ideje koje su važne za suvremenu psihologiju potječu još od starogrčkih filozofa. Njihov najveći doprinos suvremenoj psihologiji sastoji se u odbacivanju mističnog i prihvaćanju racionalnog objašnjenja svijeta i ponašanja ljudi. 

Neki grčki filozofi, primjerice Platon, smatrali su da se pri razumijevanju svijeta ne smijemo oslanjati na osjetila i ono što opažamo, već na razum. S druge strane, neki su, kao Aristotel, veliku važnost poklanjali i svoje zaključke temeljili na opažanju realnosti. Iz tog vremena potječu i prvi opisi ljudskog ponašanja koji su slični i nekim današnjim shvaćanjima. 

Nakon grčke filozofije, dugo se nije ništa desilo što bi bitno utjecalo na razvoj znanstvene psihologije. Tek je u 17. stoljeću došlo do bitnih promjena. Tada je postao popularan filozofski pravac koji se može nazvati dualizmom. Prema dualističkom shvaćanju svijet se sastoji od dva dijela: materijalnog i nematerijalnog. Materijalni svijet bi, prema takvu shvaćanju funkcionirao prema fizičkim zakonima, a nematerijalni prema duhovnim. Kada je riječ o čovjeku, prema takvu shvaćanju, on se sastoji od tijela i duše. Proučavanje tijela bilo bi dio prirodnih znanosti, u prvom redu biologije i fizike, dok se proučavanje duše prepuštalo drugim disciplinama. Tako je psihologija i dobila ime. 

Jedna od najpoznatijih klasifikacija ljudi prema njihovim psihičkim karakteristikama potječe od Hipokrata koji je živio oko 400. godine prije nove ere. On je pretpostavio da se ljudi mogu podijeliti u četiri skupine, melankolike, kolerike, sangvinike i flegmatike. Svaki od navedenih tipova ljudi bi, prema njegovu shvaćanju, trebao imati određene psihičke karakteristike. Npr. melankolici su pesimistični, kruti i nedruštveni, a kolerici agresivni, nagli i optimistični, sangvinici su ležerni, društveni i pristupačni, dok su flegmatici suzdržani, pažljivi i mirni. 

Hipokrat je smatrao da karakteristike pojedinih ljudi određuju tjelesni sokovi koji dominiraju kod pojedinog čovjeka. Razlikovao je četiri vrste takvih tjelesnih sokova. Prema njihovu mišljenju, kod melankolika dominira crna žuč, kod kolerika žuta žuč, kod sangvinika krv, a kod flegmatika nešto što je nazvao flegma. S današnje točke gledišta to može izgledati smiješno. Što je uopće flegma, žuta ili crna žuč? No, treba razmisliti koja su znanja ili metode za stjecanje znanja u to vrijeme bile dostupne. Tada se gotovo ništa nije znalo o biološkim osnovama ponašanja. Tadašnji mislioci nisu svoje zaključke donosili na temelju znanstvenih metoda. No, samo ponašanje ljudi bilo je vidljivo. Dakle, ono se moglo opažati i ti opisi ponašanja nisu besmisleni. 

Termin psihologija dolazi od grčkih riječi psyche (duša) i logos (riječ, govor) koja označava znanost. Dakle, kada bi netko doslovno preveo termin psihologija, mogao bi zaključiti da je to znanost o duši. No, taj bi zaključak bio potpuno pogrešan. Danas se termin psihologija koristi u drugom značenju od onog na koje upućuje grčki korijen te riječi. U današnjoj je znanstvenoj psihologiji općeprihvaćeno shvaćanje da duša ne postoji kao biološka realnost. Kada se koristi termin psihički procesi, tada se misli na procese koji postoje u realnosti npr. emocije, misaoni procesi, itd. 

Znanstveno razdoblje razvoja psihologije započinje u 19. stoljeću kada su istraživači u traženju odgovora na psihološke probleme počeli koristiti znanstvene metode, u prvom redu eksperiment. Neki psihološki eksperimenti provedeni su još tridesetih godina 19. stoljeća u Njemačkoj. No, psiholozi smatraju da se kao početak znanstvenog razdoblja psihologije može uzeti datum kada je osnovan prvi psihološki laboratorij. To je učinio njemački znanstvenik Wilhelm Wundt 1879. godine u Leipzigu. On je stvorio prvu instituciju koja je u društvu bila priznata kao institucija koja provodi psihološka istraživanja.