U ovoj državi bi svi htjeli da se stvari promjene, ali nitko ne bi htio ništa mijenjati, osobito ne sebe. Pa kako ćemo onda?!
Postoje pravila koja reguliraju poslove unutar nekih struktura, postoje protokoli i iznad svega postoji pravilo dobrog vladanja i ponašanja te ophođenja. Pa zašto ih se onda ne držimo?
Određeni djelatnici Policije Republike Hrvatske su sebi stvorili neki svoj posebni svijet koji nema nikakve veze s ostatkom domovine, institucijama, hijerarhijski nadređenima i međuljudskim pravilima i vrijednostima koja su odavno već definirana, samo su se neki usudili pomaknuti te vrijednosti u stranu i nametnuti svoje naopake stavove.
Svi očekuju od čelnih ljudi na bilo kojoj poziciji da dovedu stvari u red, a čim se stvari krenu dovoditi u red počnu se javljati kojekakvi sindikati, pada se u nesvijest, rade se kojekakve drame, ide se kod psihijatra, pohodi se Crkva, u nekim slučajevima i političari.
Prolijevaju se lažne suze i prosipa lažni moral i tzv. „pokornost“ i „poniznost“, a sve pod krinkom toga da ih netko „ugnjetava“, a ustvari se radi o najobičnijem neradu i zabušavanju.
Kako je moguće u takvim uvjetima išta napraviti? Neka svi oni koji rade nešto konkretno kažu na koji način je moguće raditi na takav način.
U državi, u kojoj kome god padne na pamet pošalje ministre, premijera, predsjednika, čelnike lokalne i regionalne samouprave ili neke druge dužnosnike u rodni kraj.
Neizvršavanje dužnosti i opći neposluh se ne može sankcionirati regularno kako i treba prvom, potom drugom opomenom, pa isključenjem, a javnost očekuje da nešto naprave. Pa kako?!
Baš bi voljela vidjeti predstavnike privatnih poduzeća koliko dugo bi im djelatnik nastavio raditi u firmi nakon što bi ih stjerao u rodni kraj, odbijao radne zadatke i provodio svoju osobnu volju i politiku firme. Letio bi van prije nego bi se okrenuo. A zašto onda mislimo da se to u državnim tijelima može i zašto se kolektivno ne ustanemo protiv takvih uzurpatora?
Davno je o tome govorio župan Zlatko Komadina dok je bio ministar Prometa, veza i infrastrukture u emisiji Nedjeljom u dva, kako oni koji rade moraju napraviti čitav elaborat zbog onih koji ne rade, pa potom čitav taj elaborat padne u vodu. Kako onda točno netko ima iluzije da bi se ova država ikako mogla dovesti u red?!
A istraživački novinari od svega što se događa u zemlji u kojoj „svi znaju što se događa“, a zapravo nitko pojma nema, nemaju pametnijeg posla nego pisati o nekim djelatnicima koji krše opća pravila dobrog poslovanja na svome radnom mjestu i koji zbog takvog kršenja kodeksa trebaju ići na stegovni postupak.
Zašto onda ne istraže kako žive i rade svi oni normalni, dobri, vrijedni djelatnici kojima upravo takvi stvaraju problem pa i u samoj policiji?
U policiji postoje dva klana i ako netko nije i ne želi biti u tim klanovima, ne može apsolutno ništa. Određeni djelatnici policije smatraju kao se njima nitko ne može petljati u struku, a pod krinkom te teze rade krive, naopake i nedozvoljene radnje te imaju izopačene ideje i stavove.
Kako je moguće da je načelnik Matko Klarić još uvijek načelnik, unatoč tome što je Unutarnja kontrola utvrdila postojanje seksualnog uznemiravanja podređenih mu djelatnica?! Nakon što ga je djelatnik prijavio za neovlašteno i nepropisno prelaženje granice i nošenje neutvrđenog sadržaja u kartonskoj kutiji u drugu državu, gdje je ponovo mjesto spornog načelnika sankcioniran djelatnik, kojemu je rečeno da gleda svoja posla.
U konačnici, što točno radi pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ili pravobraniteljica kada se ovo dopušta?!
Drugi slučaj – Kako je moguće da se za načelnika u policiji postavi čovjeka čija bivša supruga je pobjegla glavom bez obzira s malenim djetetom ispod ruke za vrijeme dok je on bio na poslu? Tako je žena godinama morala prolaziti kroz dvije vatre; jednu od strane policije, a drugu od strane Socijalne skrbi koja je takva kakva je tu kod nas…
I to je jedan od elementarnih razloga zašto nam demografska obnova stoji. Mi to tako nećemo i točka!
A kad smo već od toga, što je s premlaćivanjem slijepe osobe od strane policije?!
Građanima to nije normalno, ali što točno da rade kada su one koje su izabrali da upravljaju državom u njihovo ime nemoćni pred neosnovanim pobunama i pritiscima sindikata, kojekakvih „interesnih skupina“ te medija koji ne znaju o čemu govore i pišu.
Glavnom da su ekspresno maknuli načelnika jedne policijske uprave, koji ima uredan privatni život, nije u nikakvim klanovima, a sve zbog prometne nezgode… Normalnim ljudima u sustavu i van sustava je toga više preko glave…
Sjetimo se samo kako su kolege policajci „dali podršku“ svojoj kolegici kada su joj kojekakvi bećari pjevali pjesmice uvredljivog sadržaja na njenom radnom mjestu. U tome je bit stvari i elementarni kvar. Oni će zastupati i napraviti sve protivno dobroj vjeri i zdravom razumu.
Svedno je tko je na vlasti. Oni će se uvijek protiviti političkoj hijerarhijskoj strukturi. Sjećam se kada je ministar policije bio Ranko Ostojić, pa su mu se bunili iz novosnovanog sindikata krim policije.
Onaj nesretni događaj s nestalim dečkom iz Splita u Beogradu nas je puno toga mogao naučiti o međuljudskim odnosima, ali i o odnosima djelatnika osobito policijskog sustava prema svom ministru, kada je naš premijer rekao kako nije bitno što kaže ministar Vulin, već struka. Tada je srpska policija poslala dopis u kome brani svog čelnog čovjeka rekavši: „Nije bitno što kaže Aleksandar Vulin, ali je jako bitno što kaže ministar policije.“
Tada su mnogi primijetili da je to isto. Ozbiljno?! Je, isto je! Dok je ministar na poziciji, njegovo ime i prezime i njegov lik se izravno povezuje s institucijom kojom je na čelu te ga se smatra glavnim i odgovornim za istu. Kada bi naša policija tako stala uz ministra Božinovića?! Eto, u tome je osnovna razlika.
Neophodno je potrebno da unutar policijskog i drugih sustava postoje psiholozi i sociolozi koji bi radili s djelatnicima, ali i s građanima, jer neke potrebe građana nadmašuju znanja samog policijskog sustava.
A što ćemo tek s radnim mjestima, s visokim koeficijentima, koja se
u državnim poduzećima čuvaju za umirovljene vojne i policijske ličnosti, ha?! O tome nitko ništa ne zna, jel’?
Nedavno sam napisala tekst kako se u Hrvatskoj riba mora početi čistiti od repa i to uistinu tako mislim. Svi oni godinama nagomilani u sustavu na način da su nečiji sinovi ili kćeri ili na bilo kakav drugi neadekvatan način, sada rade kako im se prohtije, jer znaju da im nitko ništa ne može, pošto su u svojim jazbinama debelo zaštićeni i ne daju nikome pristup.
Ako ćemo rješavati sustav, prvo od kuda trebamo krenuti su upravo radna mjesta svih onih neljubaznih djelatnika koji svima, osobito građanima i poduzetnicima, zagorčavaju život, pa i sami sebi, a da toga nisu niti svjesni.
Ajmo napokon krenuti raditi svoj posao, a ne zabadati nos u tuđe živote i tuđe poslove za koje niti na jedan način nismo niti školovani niti obrazovani.
Kada novinari pišu o kakvim političkim procesima, pa im pokušate objasniti kako stvari zapravo stoje, uz naravno očekivan njihov istraživački rad nakon iznesenog, oni kažu kako oni nisu politički novinari. Pa zašto onda pobogu pišu o politici i obmanjuju građane kojima je i bez njihovih naklapanja svega ovoga više previše, pa gase i radio i televiziju i bave se nekim sretnijim temama kako bi se spasili.
Svi vrijedni i pošteni građani ove države, neovisno o stranačkom, ideološkom, vjerskom ili bilo kakvom drugom opredjeljenju imaju iste neprijatelje, a to su ljenčine i neradnici, korumpirani, k nepotizmu i klijentelizmu okrenuti koridori i kojekakve eminencije.
Moramo ih natjerati da rade svoj posao, u suprotnom neka se nose tamo gdje su otjerali sve one naše krasne mlade, pametne i sposobne ljude!
Podrška svim djelatnicima policije i bilo koje druge službe koji iskreno, pošteno u najvećoj tišini stručno i profesionalno rade svoj posao bez ikakvog izvođenja, glumatanja i traženja neosnovane pozornosti. Također, podrška svim ljudima koji odluče istupiti, a da za to imaju adekvatne razloge i dokaze ili barem znaju argumentirano izložiti ono o čemu govore.
Za kraj ću citirati još jednog bivšeg ministra policije, čije riječi su mi se jako urezale u sjećanje iako je prošlo već dosta godina od toga, a koji je u jednoj od emisija „Otvoreno“ rekao: „Ako se želimo razumjeti, razumjet ćemo se, ako se ne želimo razumjeti – nećemo nikada.“ – V.O.
Izvor: Chronicles by Iva Ilić
