Dubrovačka Republika je bila patricijska državica nastala iz srednjovjekovne dubrovačke komune. Nalazila se na jugu današnje Hrvatske, na prostoru Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otočne okolice. Obuhvaćala je veći dio današnje Dubrovačko-neretvanske županije, povremeno Boku Kotorsku i sjeverno od Neuma. Ukinuta je 31. siječnja 1808. godine.
To je bila država vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju neovisnost trgovinom s velikim silama, poput Osmanskog Carstva. Dubrovnik, teritorijalno malen kao država, morao je trgovati sa silama i davati im dio teritorija te je tako uspio opstati do ranoga 19. stoljeća. U 15. i 16. stoljeću Dubrovnik je na vrhuncu gospodarske moći. Ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjega svijeta. Njegovi brodovi putuju po svim europskim i sredozemnim morima, te Atlantskom i Indijskom oceanu.
Temelj dubrovačkoga bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude u jugoistočnoj Europi i izvozio ih na Zapad. Tehničku i luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je u susjedne države.
Dubrovnik, grad na jugu Hrvatske, administrativno je središte Dubrovačko-neretvanske županije i jedno od najvažnijih povijesno–turističkih središta Hrvatske. Prema popisu iz 2011. godine imao je 42615 stanovnika; njih 90 % izjasnilo se Hrvatima. Stari grad Dubrovnik nalazi se od 1979. godine na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.
Prosperitet grada Dubrovnika od najranijih vremena se temeljio na pomorskoj trgovini. U srednjem vijeku je kao Dubrovačka Republika bio jedini grad-država na istočnoj obali Jadrana koji je konkurirao Mletačkoj Republici. Uz svoje bogatstvo i diplomaciju, grad je postigao izvanredan stupanj razvoja, posebno tijekom 15. i 16. stoljeća. Dubrovnik je bio jedno od središta razvitka hrvatskog jezika i književnosti te su u njemu stvarali mnogi značajni hrvatski pjesnici, dramatičari, slikari, matematičari, fizičari i drugi učenjaci.
Mučenik sv. Vlaho (Blaž), na latinskom Sanctus Blasius rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika.
Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadocije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću dijeliti utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj divljim zvijerima. One su mu donosile hranu, a on ih je za uzvrat liječio.
Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sebastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju “igru” s kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri, a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Kad bi spustio ruku na bolesne odmah bi im se vratilo zdravlje.
Tako mu je prišla uplakana majka s djetetom u naručju. Kroz suze mu ispriča kako je djetetu zapela u grlu riblja kost, molila ga je da ga spasi. Na to sv. Vlaho spusti ruku na grlo djeteta, prekrsti ga i pozove Svemogućeg da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje i dječak je ozdravio.
Krvnik je naredio da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu odrubi glava. To se dogodilo u veljači 317. godine kad je Konstantin pobijedio Licinija.
Kult sv. Vlaha širio se cijelim kršćanskim svijetom. Njegova je glava kao dragocjena relikvija došla 972. g. u Dubrovnik, a Grad ga je izabrao za zaštitnika. Na njegovim zidinama nalaze se svečevi kipovi, a podignuta mu je i crkva svetog Vlaha. U vrijeme „Feste sv. Vlaha“ biskup u procesiji nosi svečevu glavu koju vjernici sa strahopoštovanjem ljube.
Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana – 3. veljače – kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je ‘Sloboština Sv. Vlaha’, dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost. Ta se „sloboština“ kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana.
Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad, a tko nije mogao ići, slavio je kod kuće, sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost.
Na istočnom ulazu u Grad sa strane Ploča stoji natpis na latinskom jeziku: Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca!
Festa Sv. Vlaha se od 1. rujna 2009. godine nalazi na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva.
Izvori:
- ↑ Jump up to:abc Laznibat, Velimir. Hrvatski jezik: Bartol Kašić u Dubrovniku. // Mostariensia : časopis za humanističke znanosti, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2005., br. 21., str. 97. – 110., ISSN1234-5679
- ↑ DuList, Sveti Vlaho sve vidi i s Mira šuti!, objavljeno 12. veljače 2016., pristupljeno 10. travnja 2021.
- ↑ Dulist – UNESCO-va povelja Festi Sv. Vlaha. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. kolovoza 2010. Pristupljeno 12. kolovoza 2010.