Na samom početku povezati ću misao Eduarda Galeana s temom, a koja glasi: “Mi živimo u svijetu gdje su pokopi važniji od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj”.
Nekako mi se čini da je pisac Galeano tim citatom zapravo sve rekao i u najkraćim mogućim crtama zapravo dao presjek sadašnjeg društva. Iako duboko u sebi, kada realno razmotrim stvari, znam da je tome tako nekako, no, kao velika emotivka želim vjerovati da je u međuljudskim odnosima ostala trunka ljudskosti, iskrenosti i vjere u ljude koji su zapravo duboko u sebi dobri, ali ih je ovaj okrutni svijet i način na koji su postavljeni životni standardi, prisilio da negdje potisnu one prave, iskonske osjećaje i vrijednosti, kao bi se sačuvali i u konačnici opstali.
Na žalost, uz klasični sustav vrijednosti, sustav obrazovanja i zdrav razum, imamo i sustav koji je često mnogima nelogičan i nerazumljiv, o kome se nigdje ne uči, a i ono što se uči, ne odgovara stvarnom stanju. Sustav o kome često ovise mnogi životi, i koji bi trebao biti razuman i logičan, ali često tome iz raznih razloga nije tako. Sve to utječe na kvalitetu života, zdravlje građana, kako ono fizičko, tako i ono još važnije – mentalno.
Ljudi su na ovome prostoru proživjeli teška životna razdoblja i preokrete. Iz jednog društvenog uređenja u drugo, rat, neka neprirodno stvorena ekonomska i klasna uređenja, koja se očito nisu razvila u željenom i očekivanom smjeru. Uvijek se u takvom međuprostoru nađe mjesta za one koji upravo takve neispunjene pozicije i prazne prostore traže, te potpuno nezasluženo prisvoje.
Sve je to utjecalo na kvalitetu života, pa tako u konačnici i na kvalitetu odnosa, kako o našoj domovini, tako i u cijeloj regiji. Nekako se prirodno nameću teme koje nas kao društvo razdvajaju i dijele, te sve više otuđuju jedne od drugih, a čovjeku je samoća neprirodna. Koliko god ponekad odgovaraju mir i tišina za sređivanje misli, toliko mu je za zdravo funkcioniranje potrebna zajednica, prisutnost dragih ljudi i mogućnost neopterećenog izričaja u svom najbližem okruženju. Kao bi to rekao psihijatar Đorđević u preformuliranoj izreci: „Čovjek je čovjeku lijek“. I tako bi to uistinu i trebalo biti!
Istraživanje na tu temu, odradila je prof.dr.sc. Nataša Jokić Begić, mag.psych., skupa sa svojom malom moćnom skupinom studenata završne godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njih 13–tero se okupilo oko projekta „Kao si?“, koji je svoj vrhunac doživio baš u vrijeme potresa, tako da nije svako ‘zlo za zlo’. Oslobađanje energije im je dalo vjetar u leđa i platforma je nezaustavljivo krenula prema naprijed. Tako to obično biva, najbolja iskustva se stječu kada vas tko brzopotezno ‘baci u vatru’. Odlično su se snašli, putem su učili i sada već imaju jednu lijepu priču i dobra djela iza sebe. I profesorica je dobila nova iskustva i saznanja o online svijetu, pa su studenti ponudili novi termin generacijske robne razmjene znanja između digitalnih domorodaca i digitalnih useljenika. Profesorica je na raspolaganje studentima ponudila svoje iskustvo, a oni njoj otkrili dodatne mogućnosti i prednosti web–a.
Traženje pomoći i opće priznavanje da imaš psihičke tegobe je još uvijek stigmatizirano u našem društvu, kao da si karakterno slab ako imaš psihičke smetnje. Briga o psihičkom zdravlju je briga kao o bilo kojem drugom zdravlju. Prof.dr.sc. Nataša Jokić Begić otkriva kako ima strah od javnih nastupa, pa je uslijedilo logično pitanje na koji način se bori s istim? Je li onime što je naučila ili na druge načine? – Psiholozi se uvijek bore s onim što su naučili, a kada to ne pomogne traže se druge metode i taktike. Puno ljudi ima problem sa strahom od javnog nastupa, s čime se nose svi moderni poslovni ljudi. Vremena nameću vrijednosne kompetencije i kriterije dobrog predstavljanja, komunikacije, elokventnosti, sigurnost u nastupu. No, nisu svi takvi.
Puno ljudi osjeća nelagodu pri javnom nastupu. S jedne strane očekivanja su da budemo sjajni uvijek u svakom nastupu, a s druge strane se nameću neke perfekcionističke tendencije; evaluacija svega od izgleda do ponašanja, kao neka norma – teži se ka savršenstvu.
Danas je interakcija između onoga tko se pojavljuje u javnom nastupu i onoga tko ga može ocjenjivati puno učestalija nego što je to bilo ranije. Često se javni nastupi snimaju, pa su dostupni na Internetu, a kao takve ih se konstantno može pregledavati i komentirati. U nekoj životnoj dobi postanemo otporniji na takve opaske, no adolescenti i djeca se ne nose najbolje s tim. Društvo nameće standarde ponašanja koji se kose s ponašanjem neke djece koja su npr. sramežljiva i povučena, pa učitelji često traže roditelje da se takvu djecu potakne, kao da takvo ponašanje spada u nešto što nije uobičajeno i normalno, kao da je sramežljivost i povučenost neka dijagnoza – a nije! Namećući takve standarde, otežat ćemo takvoj djeci kroz život, jer će dobiti mišljenje da s njima nešto nije u redu, a to naprosto nije točno.
Neizbježno je na red došla i tema vezana uz Covid pandemiju i potres. Za psihičko zdravlje jedno i drugo imaju posljedice. Potres je trauma, jer ima sve karakteristike traumatske situacije, Covid je anksioznost. Covid sam po sebi nema karakteristike traumatske situacije, u smislu da se vidi da je netko oko nas nastradao, već postoji konstantan osjećaj prisutnosti. Nekim ljudima je većina životnih aktivnosti obilježena strahom od smrti, na koje ih često podsjeti gledanje slika u albumu. Ono što je sigurno i sto posto istinito da će se dogoditi je da ćemo svi umrijeti. Tu činjenicu je kroz život potrebno gurnuti u tzv. slijepu pjegu. Kada to ne bi učinili, život nam ne bi imao previše smisla niti svrhovitosti. Nekim ljudima zbog temperamenta ili osobina ličnosti iz područja slijepe pjege, dođe u vidno polje ili čak potpuno prekrije vidno polje, kao npr. kod traume, pa tako moraju pokušati gledati između tog prekrivača kako bi bili u mogućnosti vidjeti da iza toga postoji život.
Naše ponašanje reguliraju naučeni obrasci ponašanja i razmišljanja koje smo naučili svojim iskustvom od malena. Ono što naše ponašanje regulira su zapravo naučeni obrasci ponašanja i razmišljanja koji smo naučili svojim iskustvom od malena i koji sada determiniraju svijet koji gledamo i percipiramo oko sebe i način na koji se ponašamo. Svijet je nevjerojatno složen. Mi smo u svakom trenutku obasuti milijardama podražaja. Kognitivni aparat ne može to sve skupa obuhvatiti, pa zbog toga mora raditi selekciju.
To na što ćemo obratiti pažnju je shema, odnosno filter u percepciji koji određuje na koji način ću uočavati i doživljavati stvari i događaje oko sebe. Način na koji percipiramo stvarnost je kognitivni dio, a način na koji ću se ponašati u skladu s tom stvarnošću je bihevioralni dio. Jedan dio dolazi s osobinama s kojima je čovjek rođen, te ranim iskustvima odgojem, pravilima i svim ostalim čime smo bili izloženi. Kognitivno-bihevioralna je usmjerena na simptome i radi se isključivo na simptomima. Ne bazira se na ranim iskustvima, već na trenutni problem koji je moguće nastao slijedom odrastanja.
Zajedno s klijentom se pristupa rješavanju problema, primjenom načela učenja, jer je jedna od glavnih zakonitosti psihologije ta da sva živa bića uče. Učimo na tri načina: klasičnim – instrumentalnim i modeliranjem. Svjetska zdravstvena organizacija stavlja kognitivno–bihevioralnu terapiju na prvo mjesto za tretman depresivnih stanja, anksioznosti, sve probleme kod djece, seksualne poremećaje, može se primjenjivati i kod poremećaja ličnosti. Može se čak koristiti i kod teških psihičkih bolesti kao što su shizofrenija, bipolarni poremećaj, ali ne u svrhu liječenja, nego više kao terapija koja bi pomogla oko podizanja kvalitete života.
Za kraj se prof. Jokić Begić osvrnula na transpolne osobe. Na žalost, prirodu nije moguće zamoliti da bude nježna prema nama, pa ju tako ne možemo niti zamoliti da se rodimo u skladu sa svojim spolom. Priroda je sama po sebi složena stvar. Ono što možemo je, kao ljudi jedni prema drugima biti ljubazni i na taj način si olakšavat život. Okolina tim ljudima može otežati život do toga da ih odvede do suicida. Mi kao pojedinci moramo tim ljudima pružiti mogućnost, a današnja medicina im pruža mogućnost pomoći.
Autor: Iva Ilić
