Nekako već uvriježeno ubacim citat na koji mi misli odmah skrenu pozornost kada imam određenu temu za obraditi. Niti ovoga puta neću napraviti iznimku, pa ću uz naslovnu temu povezati misao Eduarda Galeana koja glasi: “Mi živimo u svijetu gdje su pokopi važniji od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj”.
Nekako mi se čini kako je pisac Galeano tim citatom zapravo sve rekao i u najkraćim mogućim crtama zapravo dao presjek sadašnjeg društva. Iako duboko u sebi, kada realno razmotrim stvari, znam da je tome tako nekako, no, kao velika emotivka želim vjerovati da je u međuljudskim odnosima ostala trunka ljudskosti, iskrenosti i vjere u ljude koji su zapravo duboko u sebi dobri, ali ih je ovaj okrutni svijet i način na koji su postavljeni životni standardi, prisilio da negdje potisnu one prave, iskonske osjećaje i vrijednosti, kao bi se sačuvali i u konačnici opstali.
Na žalost, uz klasični sustav vrijednosti, sustav obrazovanja i zdrav razum, imamo i sustav koji je često mnogima nelogičan i nerazumljiv, o kome se nigdje ne uči, a i ono što se uči, ne odgovara stvarnom stanju. Sustav o kome često ovise mnogi životi, i koji bi trebao biti razuman i logičan, ali često tome iz raznih razloga nije tako. Sve to utječe na kvalitetu života, zdravlje građana, kako ono fizičko, tako i ono još važnije – mentalno.
Ljudi su na ovome prostoru proživjeli teška životna razdoblja i preokrete. Iz jednog društvenog uređenja u drugo, rat, neka neprirodno stvorena ekonomska i klasna uređenja, koja se očito nisu razvila u željenom i očekivanom smjeru. Uvijek se u takvom međuprostoru nađe mjesta za one koji upravo takve neispunjene pozicije i prazne prostore traže te potpuno nezasluženo prisvoje.
Sve je to utjecalo na kvalitetu života, pa tako u konačnici i na kvalitetu odnosa, kako o našoj domovini, tako i u cijeloj regiji. Nekako se prirodno nameću teme koje nas kao društvo razdvajaju i dijele te sve više otuđuju jedne od drugih, a čovjeku je samoća neprirodna. Koliko god ponekad odgovaraju mir i tišina za sređivanje misli, toliko mu je za zdravo funkcioniranje potrebna zajednica, prisutnost dragih ljudi i mogućnost neopterećenog izričaja u svom najbližem okruženju. Kao bi to rekao dr. Veljko Đorđević u preformuliranoj izreci: „Čovjek je čovjeku lijek.“ I tako bi to uistinu i trebalo biti!
Mi imamo vrlo nezdrave i nakaradne odnose u domovini za koju se svi kolektivno kunemo da ju volimo do neba i nazad, više čak i od vlastitog života, a ne razumijemo, niti trpimo prve susjede, nečiji tuđi uspjeh, radne navike, trud, a kamoli da bi trpili neke druge “tuđe” ljude.
Kao građani moramo najprije poraditi na sebi, na osobnom rastu i razvoju, na odnosima unutar vlastite kuće i vlastite obitelji, pa tek onda djelovati na van, jer ovako rastrojenoj te duboko nesretnoj i nezadovoljnoj naciji ne može se pisati dobro.
Nema vanjskih neprijatelja, mi smo najviše neprijatelji sami sebi, jedni drugima. Dokle god vlada atmosfera da sreću i zadovoljstvo čini to da susjedu “crkne krava”, mjesto da nam strast bude naš vlastiti uspjeh temeljen na dugotrajnom teškom radu, usmjerenom ka viziji i konačnom cilju, mi nećemo i ne možemo biti sretna i stabilna nacija.
Stoga, okanimo se „ćorava posla“, tuđih života, „prosipanja pameti“ i traćenja vremena na kojekakvim društvenim mrežama koje mjesto obične zabave čine okosnicu naših života i „zavrnimo rukave“, „uhvatimo se motike” i hajmo raditi nešto konkretno! Hajmo raditi ono što najbolje znamo raditi, ono za što smo stvoreni, ono od čega bi mogli zaraditi da radimo sami za sebe.
Unesimo strast u vaše živote, svoje kuće, radna mjesta, među svoje susjede, bližnje, rodbinu, znance. Zračimo dobrom vjerom i pozitivnom energijom. Okanimo se više napokon tužnih, jadnih i ispraznih “rekla-kazala” priča i počnimo napokon živjeti punim plućima, jer gospodo draga, život je samo i samo jedan.
Piše: Iva Ilić / Chronicles by Iva Ilić
