U srednjoj školi, naša predivna profesorica iz matematike Marija Rudan, rodom s Hvara oboljela je od karcinoma. Zbog liječenja i čestih izostanaka, ravnatelj je angažirao umirovljenog profesora Marjana Račića te se nastava odvijala regularno. Na žalost, profesorica je dosta mlada podlegla bolesti, a umirovljeni profesor je nastavio predavati sve dok škola nije pronašla novog zaposlenika.
Gledam ovih dana nastalu hajku na jedan potpuno regularan osvrt jednog roditelja, koji se po ničemu ne ističe, niti odskače od normalnog obraćanja i komunikacije, osim što se, eto, radi o prvoj dami.
Ako zanemarimo taj podatak, iz mail-a se ne vidi nikakva vrsta pritiska, niti traženje veće ocjene, osobito ne za vlastito dijete, već se osvrt odnosi na zakinutost svih učenika temeljem izostanka profesorice, a bez osiguravanja adekvatne zamjene te upućivanje na obraćanje pozornosti kako se u budućim razdobljima ne bi ponovili takvi propusti.
Kojim povodom je škola ili profesorica odlučila promijeniti ocjenu nakon roka, na to će samo oni znati odgovor.
Ne znam koji razlog postoji da se ljudi ikoga trebaju “bojati” na poziciji moći ili vezanih uz iste ako dobro, kvalitetno i pošteno rade svoj posao?!
No, red se mora znati i na njega je normalno, poželjno i zdravo upozoriti, neovisno s koje pozicije i s koje elektroničke pošte je upućena kritika ili upit, ako je napisano u pristojnom, pomirljivom tonu dobre i ugodne komunikacije.
Ljudi bi trebali raditi svoj posao, a ne se za svaku sitnicu obraćati medijima, jer tek to daje jednu dozu ucjenjivačkog tona, pritiska te traženja neadekvatne i neosnovane zaštite, a sve u svrhu senzacije izazvane krivim razlozima i pobudama.
Piše/Izvor: Iva Ilić / Chronicles by Iva Ilić
***Pismo gđe. Musić Milanović u cijelosti je objavljeno u Poslovni.hr
