SLOBODA JE ODGOVORNOST

17/11/2022

SLOBODA JE ODGOVORNOST

ABORTUS KAO MORALNA ODREDNICA DRUŠTVA

Postoji anegdota s okruglog stola iz siječnja 2019. g., o pravu na pobačaj, dok je dr.sc. Marko Vučetić još bio Saborski zastupnik, gdje ga je Hrvoje Zekanović pitao: “Možemo li se najprije dogovoriti kada počinje život?”, na što mu je Marko spremno odgovorio: “Iz Vašeg pitanja razvodno je da život počinje kad se mi dogovorimo.” 

Uistinu – koja je procedura u trenutku redovnog termina za porod kada dijete pri porođaju nikada ne zaplače (ne udahne), a koja ako pri porođaju zaplače (udahne), pa ne daj Bože za par dana umre? Je li to isto?! Nije! Ako ne udahne, ne postoji vrijeme rođenja – odnosno postojanja.

Da budemo odmah jasni, nitko normalan nije za pobačaj i to svakako nikome ne može biti prirodan, jednostavan izbor, koji bi se sam po sebi podrazumijevao, no, život oko mnogih stvari piše romane, slaže situacije i ponekad je teške odluke naprosto potrebno donijeti. 

Pitanje pobačaja ne bi smjelo biti pitanje za i protiv, već pitanje prava na slobodan izbor i s obzirom da se proces trudnoće odvija u tijelu žene, njeno pravo je u odnosu na situaciju odluči što će sa svojim tijelom učiniti. Razumijem da to može zvučati okrutno i sebično, ali zar nije i sam život takav „čupav i dlakav“?!

Pravo na izbor na pobačaj ne bi trebalo služiti mjesto kontracepcije, ali koja je točno metoda kako ćemo utvrditi je li kontracepcija zakazala ili se uopće nije koristila? Situacije načina i okolnosti trenutka kako je došlo do trudnoće su razne, tako u trenutku začeća najčešće bude sve u redu, ali se okolnosti nakon toga mogu i znaju drastično izmijeniti. Savjetodavni razgovor s trudnicom može pomoći rasvijetliti trenutnu situaciju i učvrstiti odluku, ali nikako ne bi smio biti nagovarajući ili uvjetujući, osobito ne bi smio voditi u smjeru propitivanja njene sposobnosti da ju donese. To je iznimno ponižavajuće i krajnje nedopustivo!

Mi kao društvo moramo učvrstiti niz drugih segmenata neophodnih za zdravo funkcioniranje društva kako bi se ljudi uopće odlučivali na sigurnost formiranja obitelji i dolaska djece u zdravo okruženje, a ne da žene koje su se našle u teškoj i bezizlaznoj situaciji tjeramo da 9. mj. nose plod unutar sebe i time budu onemogućene u radu i djelovanju narednih još minimalno godinu dana djetetova života bez ikakvog zaleđa. To naprosto ne može biti realna i normalna situacija, stoga nismo u mogućnosti stavljati pitanje abortusa kao glavno pitanje moralne vertikale na ovom području.

Što ćemo sa svom zlostavljanom i na krivi i pogrešan način tretiranom djecom? Što ćemo s napuštenom djecom? To nas nije briga! Što ćemo s roditeljima koji na sve moguće i nemoguće načine zlostavljaju svoju djecu fizički i psihički, a što ostavlja trajne posljedice kako na djecu, tako i na čitavu zajednicu kada ti ljudi odrastu. Kao da se namjerno pušta to iživljavanje da bi se kasnije stvarala eventualna „delikventna“ kvota kako bi određene institucije imale što za raditi. Iz dubine duše želim vjerovati da tomu nije tako!

Trenutna situacija koja se sada već nekoliko dana proteže u javnosti, a čitav slučaj nekoliko tjedana, kada žena zna da će, ako se dijete ikada rodi biti s teškim malformacijama, odnosno bit će potrebno liječenje kojemu se ne zna i ne garantira uspjeh. Možemo pitati kakav je trenutni tretman majki i obitelji koji imaju djecu s teškim oštećenjima ili s poteškoćama u razvoju. Mogu odmah i odgovoriti na to pitanje. Tretira ih se kao građane drugog reda. Inkluzija kao takva općenito ne funkcionira. Pristup institucijama, prijevoznim sredstvima, trotoari, nisu niti približno pogodni za ljude s invaliditetom. O mogućnosti zaposlenja da i ne govorim. 

Što je s djecom u domovima? Kada je tko zadnji put otišao u te domove i pitao tu djecu kao su, treba li im što? Znate li kako se osjećaju djeca koje su roditelji napustili ili bili prisiljeni napustiti? Imaju li pravo na jednake mogućnosti i jednak život? Je li to u redu i korektno od nečega što nazivamo zajednicom? Što je s djecom i odraslim ljudima koji nisu imali pravo na korektan odnos s roditeljima? Tko to regulira?! Institucije koje bi to trebale raditi i djelovati postoje i mi ih plaćamo – a ne djeluju i ne rade, jer im često nedostaje potrebnih znanja i osobnih vještina za to.

Iz svega ovoga čini se kako ćemo imati još dosta posla i morat ćemo visoko zavrnuti rukave kako bismo pretvorili ovu našu svetu zemlju u zemlju po mjeri čovjeka gdje će ljudi prirodno, dobrovoljno, svjesno htjeti živjeti, stvarati i kreirati sretne te odgovorne obitelji za bolju i uspješniju zajednicu koja čini suverenu domovinu s integritetom. 

Autor//Izvor: Iva Ilić // Chronicles by Iva Ilić

Prijašnja objava

DEFINICIJA ENTROPIJE

Slijedeća objava

NOVI LUKSUZNI BROD NA SOLARNI POGON

Možda će Vas interesirati i ovo:

RED SE MORA ZNATI

U ovoj državi bi svi htjeli da se stvari promjene, ali nitko ne bi htio ništa mijenjati, osobito ne sebe. Pa kako ćemo onda?! Postoje pravila koja reguliraju poslove unutar nekih struktura, postoje protokoli i […]

DOBIVENA BITKA

Što sve jedna žena mora proći da bi samo bila ‘mater svom ditetu’?! Jeli to samo kod nas tako ili ni ostatak svita ne razumi što znači bit mater? Nisam pobornik toga da su sve […]